O poljupcu

Poljubac je simboličan čin koji postaje besmislenim ako nema osjećaja koji bi trebao izraziti; taj osjećaj moguć je samo u sasvim određenim odnosima.
Poljupce razvrstavam s raznih stanovišta.
Prvo, prema zvuku.
Ima praskavih, gromkih poljubaca, muklih i zvučnih; poneki podsjećaju na zvuk koji nastaje kad se dere pamučno platno.
Nažalost je nemoguće zapisati sva moja opažanja. Jezik nije dovoljno bogat za to. Na cijelom svijetu nema toliko onomatopoetike kojom bih ovjekovječio samo one sve nijanse koje sam sam upoznao u kući moga ujaka.
Drugo, prema stepenu dodira.
Tangirajućih (ja ih nazivam i poljupcima en passant) i koherirajućih.
Treće, prema trajanju.
Kratkih i dugih.
Što se tiče ove kvalifikacije po trajanju, ima još i jedna druga podjela, i ja nalazim da ona jedina može zadovoljiti: prvi poljubac kvalitativno se razlikuje od ostalih, u tome je stvar.

Søren Kierkegaard (Seren Kjerkegor), „Dnevnik zavodnika”  

Popularni postovi s ovog bloga

Mnoge smo i mnogo voljeli

Trpanjske elegije

Pesma iz meseca maja

Kasno je za ljubav

Neko drugo more

Divlji badem

O Vukovaru s Momom Kaporom