Otkako te ne volim


Vraća mi se okus, kao poslije bolesti
Strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti
Osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati
Kao na slobodi, opet učim jesti, hodati

Otkako te ne volim
Opet noću kiše moje
Izgubljeni zvuci, boje
Ni sa kim ih ne dijelim

Otkako te ne volim
Netko mi iz vlaka maše
Prazno mi je, ali lakše
Otkako te ne želim

Pitao sam ljude, kol’ko će to trajati,
može li se umrijeti, hoću li se poslije kajati
Gnjavio sam ljude, pravio sam paniku
Prejako je svjetlo, samo da se oči naviknu


Arsen Dedić, „Otkako te ne volim”


Podržite održavanje bloga fake poet klikom na neku od reklama, unapred smo zahvalni: