Otkako te ne volim


Vraća mi se okus, kao poslije bolesti
Strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti
Osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati
Kao na slobodi, opet učim jesti, hodati

Otkako te ne volim
Opet noću kiše moje
Izgubljeni zvuci, boje
Ni sa kim ih ne dijelim

Otkako te ne volim
Netko mi iz vlaka maše
Prazno mi je, ali lakše
Otkako te ne želim

Pitao sam ljude, kol’ko će to trajati,
može li se umrijeti, hoću li se poslije kajati
Gnjavio sam ljude, pravio sam paniku
Prejako je svjetlo, samo da se oči naviknu


Arsen Dedić, „Otkako te ne volim”

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni