O Zagrebu

Glavni grad tek imenom a u stvari provincijsko mjesto kao Split ili Sarajevo, bez tradicijske i gospodarske finoće i kozmopolitske privlačnosti još dan-danas stiliziranog i bogatog Dubrovnika. Šta ćemo, mi Zagrepčani smo provincijalci, obmanjujući sebe i druge da smo velegrađani. Mala Rijeka je u stvari više velegrad od Zagreba gdje se toliko svi poznaju, međusobno i uzajamno si zavirujući sve do dna želuca kao na selu.

*

Već na Jelačićevom trgu bijah razočaran. Sve tuđe gospodarstvo, dok je Hrvat tek vojnik, svećenik, činovnik ili seljak: sluga božiji ili ljudski - sluga, sluga! Zato i čujem sa svih strana pozdrav - Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus! Sudeći po tim pozdravima, servilnost i formalna bigotnost su glavne oznake Zagreba, grada birokratskog kao Potsdam i Graz, bogomoljskog kao Kremlj, Avila i Bruges - si licet parva. Po cio dan tu cinka i zvoni, zvoni i cinka, pa nije čudo te u mjestu tolikih zvona ima toliko praporaca.

*

Zagreb je i velegrad i selo. Zagreb nije selo, a nije ni velegrad, pa je zbog toga tako dosadan, tako silno dosadan, da se tu ljudi iz dugočasice čak ubijaju. Taedium vitae, moeror Zagrebiensis, spleen zagrebački, naročito kad zaintače vječna ta zvona, kad dosade i novine u kafani, pa se bulji na ulicu u kišu i u ista poznata lica na kojima čitaš vječno jedno te isto s prekrasnom nadom da ćeš se i na Mirogoju u njihovom društvu jamačno dosađivati.


Antun Gustav Matoš

Popularni postovi s ovog bloga

Igračka vjetrova

Tihe čiste devojke u pamučnim haljinama

Kada Jelena dođe na more

Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi

Kako imenovati Srebrenicu

Razgovori sa Smojom

Šta se dogodilo sa onim sjajnim ljudima, tako darežljivim i nasmejanim

Krug se zatvara

Novac je naprosto došao, a prvo je trebalo da napravim nešto