Zid

Uvijek me je zbunjivala ta naporna imaginacija zidova. Odnosno, ljudi koji vjeruju da ta vrsta imaginacije može riješiti bilo što. Zid ima smisla kad stvara unutrašnji prostor (dom), ali, kad mu je namjena da ukine spoljni prostor, da stvori iluziju da neka zona jednostavno ne postoji, e to je nešto sasvim drugo. 

Onaj čija imaginacija vrhuni u zidovima boji se širine, boji se čistine.

Kada je Donald Tramp u kampanji ponizio sve najvažnije tekovine u američkom društvu proteklih pola vijeka -  sprdao se invalidima, govorom mržnje se obraćao manjinskim zajednicama, ponižavao žene, izgledalo je da je sve jasno.

Desničarski klovn. No, ne lezi vraže... Klovn je pobijedio. Čitav jedan sistem vrijednosti je doveden u pitanje: pola vijeka borbe, mnogi bezimeni ili poznati heroji koji su ovaj svijet učinili drugačijim, čitaj boljim, sve to bilo je - prekriženo. Zapanjujuće je koliko je sve dobro na ovom svijetu - krhko. Ponekad je dovoljno da se pojavi klovn.  

Većina je, razborito, uostalom, vjerovala da će se pokazati da je mnogo toga rečenog u kampanji bila samo neka vrsta propagande, aktivistička retorika koja ne znači mnogo. 

Ali, onda je klovn krenuo u akciju - ne samo da podiže zid na granici sa Meksikom, već je najavio da očekuje da će država Meksiko platiti izgradnju zida. To je više od cinizma i više od gluposti. Ali, teško je osporiti da je ova vrsta tupe arogancije prava slika današnjeg svijeta.  

Svi zidovi te vrste - kojim se pokušava poništiti prostor i zaustaviti vrijeme a da bi se neka vrsta iluzije održala po svaku cijenu - svoj prauzor imaju u fascinantnoj građevini poznatoj kao Kineski zid. Ovaj zid je ostao kao spomenik jedne politike i, još više - jednog straha. To je isti onaj strah koji ćete naći u Kavafijevoj velikoj pjesmi - strah od varvara koje iščekujete. Naravno, na duge staze, Kineski zid nije zaustavio mongolsko nadiranje, kao što nikada nijedan takav zid nije ispunio zadatak svojih graditelja. “Varvari” su kao voda - uvijek prođu.  

(Sjećam se kada je neko objavio podatak da je, navodno, kineski zid jedino djelo ljudskih ruku koje se vidi sa Mjeseca, da se oglasio jedan ljuti fan SPC, i odlučno objavio da to nije tačno i da se sa Mjeseca vidi i Ostrog! Ostroga mi!, kako reče. Što se mene tiče možete reći i da se sa Mjeseca vidi crkvica na Svetom Stefanu, ili TQ Plaza u Budvi, ali nevjerovatno mi je da, iako tamo - na Mesecu - niko nije bio od početka sedamdesetih, ljudi tako lako licitiraju što se vidi sa Mjeseca. Ili je to, pak, druga priča...) 

Nakon Kineskog, vjerovatno je najslavniji “politički” zid onaj koji je u Berlinu srušen 1989. godine. Tada je rođena Nova Evropa. Gradnjom Meksičkog zida mogla bi i da - potone Evropa.

Pored ovih više ili manje stvarnih zidova, zid je odavno jedna od omiljenih, možda i ključnih modernističkih metafora. I nije teško dokučiti zašto. Logika zida je logika tjeskobe. A tjeskoba je jedno od najvažnijih modernističkih osjećanja. Kultni roman jedne izuzetne austrijske spisateljice, Marlene Haushofer, “Zid”, objavljen je sredinom XX vijeka. Ova suptilna autorka bila je neka vrsta uzora jednoj kasnijoj zanimljivoj austrijskoj spisteljici - nobelovki Elfride Jelinek. Filsmki režiser i pisac Živojin Pavlović je nagrađen Ninovom nagradom za roman “Zid smrti”. Jedan crnogorski pjesnik objavio je knjigu sjajne poezije pod nazivom “Zidovi koji rastu” (B.Vuković). Koliko god naslov zvučao trampovski, knjiga je objavljena, ako se dobro sjećam, početkom osamdesetih. 

Ipak za moju generaciju najslavniji “zid” bio je onaj o kom je pjevao Pink Flojd. 

Kao što će, nažalost, neke generacije odrastati uz priču o Trampovom zidu.


Balša Brković

Popularni postovi s ovog bloga

Igračka vjetrova

Tihe čiste devojke u pamučnim haljinama

Kada Jelena dođe na more

Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi

Kako imenovati Srebrenicu

Šta se dogodilo sa onim sjajnim ljudima, tako darežljivim i nasmejanim

Razgovori sa Smojom

Krug se zatvara

Novac je naprosto došao, a prvo je trebalo da napravim nešto