Noćne tišine u južnim vrtovima...


Ljudi ne znaju biti beskorisni. Moraju nekamo ići, nešto dosegnuti, zadovoljiti potrebe. Ne uživaju u svojoj nesavršenosti, iako je „smisao” života upravo ekstaza te nesavršenosti! No kako im otkriti jednostavnost te tajne, kako ih opčiniti i opiti njezinim sjajem? Na pamet mi padaju neke noći i neki dani...

Noćne tišine u južnim vrtovima... Nad kim se nadvijaju palme, njihove grane nalik na umorne ideje? Nekada, dok mi je u krvi bilo više alkohola i više Španije, moj bi ih bijes okrenuo prema nebu, moj bi žar uspravio njihov ovozemaljski umor, otkucaji moga srca lansirali bi ih među zvijezde. Danas sam sretan što me od zvijezda dijele palme misli, što pod okriljem njihova šuštanja uživam u milini samoće, nestajem u sjaju zemlje koju noć promeće u božanstvo.

Da živimo u vrtovima, religija ne bi bila moguća. Njihova odsutnost potiče u nama čežnju za rajem. Prostor bez cvijeća i stabala tjera nas da dignemo pogled u nebo i podsjeća smrtnike da je njihov najstariji predak nakratko nastanjivao vječnost, odmarajući se u sjeni stabala.

Istorija je negacija vrta.
...
Onaj koji na morskoj obali, satima držeći oči poluotvorene u horizontali sna, usporedan s vremenom i kratkotrajan poput pjene na zlaćanu pijesku, nije osjetio mješavinu sreće i ništavila pred tom veličanstvenom rasipnošću, taj ne zna za opasnosti što ih je ljepota donijela na svijet.


Emil Cioran, „Brevijar poraženih”
Fotografija: Miloš Samardžić, Herceg Novi, januar 2017. g.

Podržite blog fake poet klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni:

Podržite blog fake poet klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni:

Popularni postovi s ovog bloga

Ja ne biram ono što imam

Život je širi od svakog propisa

Otkako te ne volim

Rusija

Ponekad dolazim, ponekad odlazim

Mnoge smo i mnogo voljeli

Ja sam za tom ženom skakao, glavačke, u mutnu vodu Dunava

Amsterdam

Provincijalka