Obamu ćemo pamtiti po selfieju s jednog sprovoda

Baracka Obamu moglo bi se pamtiti po selfieju. U njegovoj eri slikavanje telefonom raširilo se svijetom, a riječ selfie, koja je, navodno, prvi put zabilježena 2002, na nekom australskom internetskom forumu, zahvaljujući njemu – premda i ne samo njemu – na kraju 2013. postala je riječ godine, ušla je u Oxfordski rječnik engleskog jezika, što je naše nemušte jezikotvorce navelo da pokušaju skovati domaću inačicu. I tako je nastao sebić – potvrda bizarne i neobjašnjive prevlasti umanjenica u hrvatskome na zor jezikotvorstvu.

Ponegdje se, na internetu, može naći da je prvi selfie snimljen još 1839, i da ga je načinio Robert Cornelius, tehnikom dagerotipije. Drugdje piše da je za širenje selfieja zaslužan Kodak, čiji je model Brownie omogućavao da fotograf uz pomoć zrcala snimi samoga sebe. Pa onda spominju rusku kneginju Anastaziju, koja je kao trinaestogodišnjakinja 1914. uslikala sebe i slala fotografiju prijateljici. Ali naravno da ni jedno ni drugo nisu selfieji. Riječ je, naprosto, o autoportretima. A to je nešto drugo, i starije je od fotografije i dagerotipije. Starije čak i od slikarstva. Prvi autoportret nastao je kada je čovjek prvi put vidio svoje lice na mirnoj površini vode, i kada je zapamtio ono što je vidio. Bio je to autoportret po sjećanju.

Riječ selfie nastala je kada se pojavilo nešto što više nije bilo autoportret. Nikako ne može biti riječ o sinonimu, jer bi se u tom slučaju selfiejima najednom mogli smatrati svi autoportreti u povijesti. Ne radi se čak ni o tome da su tvorci selfieja bili toliko neuki da nisu znali za riječ – autoportret. Možda uopće nisu bili neuki, nego im je trebala riječ kojom će nazvati nešto što ranije nije postojalo.

Prvi fotoaparati na mobilnim telefonima služili su bilježenju činjenica svijeta oko sebe. Izumitelj, naime, nije računao da će čovjek, vođen nekim majmunskim nagonom, stvar uperiti u svoju njušku. Tek kada su se na smartfonima pojavili dvosmjerni objektivi – dobro, dobro, vi ćete mi reći kako se to zove, a ja ću nastaviti da ih nazivam dvosmjernim objektivima – nastao je selfie. Sve ono prije njih bila je, istina degenerirana, varijanta autoportreta. Selfie podrazumijeva mogućnost ogledanja u objektivu, telefon kao zrcalo i kao mirnu površinu vode u kojoj se čovjek ogleda na svom povratku u iskonsko, predcivilizacijsko stanje.

Tako se, godinu ili dvije nakon što je selfie postao riječ godine, raširilo i termin duck face ili duckface. To je ono pućenje usana i uvlačenje obraza kojim ženke, ali i mužjaci, istovremeno nadomještaju estetskog kirurga i dijetu za mršavljenje, predstavljajući se tako u sebi poželjnom izdanju.

Ali Barack Omama s duck face više nije imao ništa. U to je vrijeme povijest već kliznula svojim tokom, mimo njegove volje i utjecaja. Čim je zavladala duck face moda, bilo je već prilično izvjesno da pobjeđuje neki Donald Trump. Sve to skupa nema previše veze s ideologijom, ali ima s politikom.

Zahvaljujući njemu, selfieji su se munjevito raširili svijetom. Širili bi se i bez njega, ali možda ne tako, bez imalo otpora i srama u prilikama kada, ne obazirući se na društvo oko sebe, protežete desnicu ruku i zaljubljeno, bez imalo istinske autorefleksije, virkate u sebe i okidate.

Besramna era započela je, naime, Obaminim selfiejem od 10. prosinca 2013, kada se američki predsjednik, uz prigodan kez od umnjaka do umnjaka, uslikao s tadašnjom danskom premijerkom Helle Thorning-Schmidt i britanskim premijerom, u međuvremenu također već bivšim, Davidom Cameronom. Ajfon je, istina, bio premijerkin, Obama ga je samo pridržavao, kao što je i Cameron samo gurao nos u Helleino uho, e ne bi li i on izašao na slici, a nevolja povijesnih razmjera nastala je zahvaljujući revnom profesionalnom fotoreporteru, koji je samo radio svoj posao, pa je fotografirao ovo troje selfiedžija, a uz njih i Michelle Obamu, koja je sjedila uz njih i mrgodna lica pratila zbivanja izvan fotografije.

Ova je fotografija munjevitom brzinom obišla svijet. Ali to je manje važno, važnije je da će ona, uz prigodnu legendu, obilježiti jednu kratku povijesnu epohu, koja je obuhvatila jedan, na žalost, dug fragment naših života. Na toj se fotografiji Obaminog selfieja, naime, najbolje i najtačnije vidi što se zbilo s nama i sa svijetom za vrijeme njegove vladavine.

To što se američki predsjednik ponaša kao idiot nije ništa novo ni naročito zanimljivo. Tako su se ponašali i drugi vladari, carevi, kraljevi i sultani, naročito u vrijeme kada bi se njihovi imperiji našli u fazi dekadencije i bliske propasti, i kada bi se, slijedom toga, raspadali vrijednosni sustavi i moralni okviri zajednice. Međutim, na toj je fotografiji, ipak, bilo nešto epohalno novo. Nešto što je vezano za prigodu i kontekst u kojem je snimljena.

Zbilo se to, naime, na komemoraciji, praktično na sprovodu Nelsona Mandele. Dok se svijet opraštao od velikoga južnoafričkog vođe, robijaša i zatočenika savjesti svijeta, koji je u svojoj zemlji sproveo mir među narodima i među ljudima različite boje kože, to troje ljudi – ne naročito bistri Englez, prva premijerka u danskoj povijesti i Barack Obama – zajebavali su se poput socijalističkih osmoškolaca za ekskurzije u Beograd, gdje su išli posjetiti Kuću cvijeća i grob najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Ali dok su klinci uvijek imali dobrih razloga da budu cinični prema naslijeđu, političkom, duhovnom i maršalskom, svojih očeva i matera, dok je bljedoputoj Dankinji, možda, moglo biti i svejedno što je tamo neki Crnac oslobađao svoju zemlju od naslijeđa bjelačke mržnje i crnačke želje za osvetom, Barack Obama postao je to što jest zahvaljujući upravo – Nelsonu Mandeli. Onom nad čijim se odrom, eto, kezi. Ali ne zato što je u međuvremenu prezreo Mandelu, nego zato što je selfie označio kraj svih uvjerenja. On je, Barack Obama, vladao svijetom u vrijeme kada je trijumfirala selfie kultura, u vremenu savršene neodgovornosti i nepristojnosti. Pogledajte malo tu sličicu – naći ćete je na sve strane po internetu – pa se zapitajte kakva bi bila suštinska razlika između onoga što ona prikazuje i Donalda Trumpa. Kakva je razlika između slike Baracka Obame i riječi koje će njegov nasljednik izgovarati u predizbornoj kampanji dvije-tri godine kasnije?

Zanimljivo je i ono što će u danima koji su slijedili nastati iz Obamine selfie-afere. Osim što je, dugoročno, američki predsjednik svakog selfiedžiju oslobodio svakog srama, pa onda nije više bilo zazorno ni pucati selfieje nad žrtvama prometne nesreće, a kamoli loviti poznate po javnim mjestima i vabiti ih da se ovjekovječe u vašem smartfonu, zanimljivi su bili dnevni komentari događaja. U hrvatskim tabloidima, koji su, možda, avangarda planetarnog žutila – jer ono što u nas vidite, tek ćete jednoga dana gledati u novinama civiliziranog svijeta tokom procesa njegove decivilizacije – ali i u tradicionalno prljavom, intelektualno i moralno ograničenom The Sunu – iskonstruirana je prigodna aferica na temu bračnih odnosa Baracka i Michelle.

Naime, na fotografiji na kojoj američki predsjednik s Dankinjom i Britancem snima selfie, Michelle mrgodno gleda na svoju stranu, dok na sljedeće dvije, snimljene nakon toga, ona ih gleda s priličnim zaprepaštenjem u izrazu lica, a onda mužu nešto i govori. U naravi fotografije je da prikazuje djelić stvarnosti, da usmrćuje čovjeka u nasumično odabranom trenutku, da neki njegov izraz lica, grimasu, gestu, pokret zaustavlja u vremenu i čini reprezentativnim, iako su najvjerojatnije – slučajni. Koliko ste puta samo vidjeli sebe na slici, u raspoloženju u kojemu pouzdano niste bili dok ste se slikali. Fotografija, dakle, prikazuje objektivno stanje stvari u trenutku koji ne mora biti, najčešće i nije, reprezentativan za širi kontekst i za niz prethodnih i kasnijih trenutaka koji tvore stvarno stanje stvari.

Ali, hajde, prihvatimo da fotografija prikazuje Michelleinu ljutnju na Baracka. Zašto bi se ona ljutila? Naši tabloidi, i rečeni The Sun, zaključili su da je ljubomorna na Helle Thorning-Schmidt. Nije im ni na um palo da bi, možda, bilo normalno da razumno i pametno čeljade svoga partnera poziva na red kako bi se trebalo ponašati na sprovodu. Ili im je i to na um palo, ali takav scenarij naprosto ne pogoduje svijetu površnih majmunarija, selfieja i tabloida. Ovome čitatelju, međutim, do danas je ostala sitna nada da je Michelle Obama tom prigodom zbilja popizdila na svoga muža. Ako jest, još uvijek nada u ovaj svijet nije uzaludna.

Na kraju, pitate li se još uvijek – a moderno je pitati se takvo što – zašto je pobijedio Trump, zaboravite na velike političke analize, zaboravite na tobožnju prevlast svijeta društvenih mreža i interneta nad civilizacijom pismenosti i tradicionalnih medija, zaboravite na ideologiju, i razmislite o selfieju općenito. A onda i o selfieju Baracka Obame i danske premijerke. Sve se vidi na fotografiji jednog fotoreportera (predstavnika tradicionalnih medija). Ako Obama već nije i stvarao svijet Donalda Trumpa – a jest i to – Trump je u odnosu na Obamu izraz kontinuiteta, a ne incidenta i skandala.


Miljenko Jergović


Podržite blog fake poet klikom na neku od reklama, unapred smo zahvalni: