Smisao turizma Heinricha Bölla

Završila je još jedna turistička sezona, urođenici zbrajaju pare i oduzimaju troškove i kredite, a meni na pamet pada ona klasična prispodoba – svi je znate - o preplanulom Dalmatincu u mornarskoj majici koji na stijeni ispod bora lovi komarče, kad mu priđe znatiželjni biznismen, predsjednik uprave nekakve multinacionalne korporacije.

Stranac onda pita Dalmatinca koliko ribe tako može uhvatiti, domorodac objasni da njemu to nije važno, jer ionako lovi samo za svoj gušt, za gradele i društvo, a biznismen onda sjedne pored Dalmatinca, pa mu kaže: „A što ako ti pokažem kako se radeći istu stvar, sve uz gušt, možeš obogatiti?“ „Obogatiti?“, nepovjerljivo će domorodac. „Aha“, odgovori mu ovaj. „Zašto, recimo, komarče umjesto za društvo ne bi lovio za restorane?“

„Za restorane? Zašto?“, upita ga Dalmatinac. „Zato što restorani to dobro plaćaju“, objasni mu stranac. „Za tjedan-dva imao bi tako dovoljno novca da kupiš tri-četiri dobra štapa za ribolov, mogao bi svaki dan uhvatiti desetak-petnaest kilograma ribe i za mjesec dana kupiti mali kaić, s kojim bi mogao ići na more i već do kraja sezone uloviti dovoljno za polog za kredit, da kupiš ozbiljni ribarski brod za lov na tune.“ „I šta onda?“, opet će dalmatinski urođenik.

„Šta onda?“, skoro se iznervirao stranac. „Znaš li koliko bogati turisti plaćaju lov na veliku ribu, a koliko Japanci plaćaju jadransku tunu?“ „Znam“, odgovori Dalmatinac, „i šta onda?“ „Pa s tim novcem ne bi samo isplatio kredit za brod, već bi kupio još dva, i mogao zaposliti druge da rade za tebe. Za godinu-dvije s poticajima Europske unije imao bi ozbiljnu flotu i još ozbiljniji biznis, investirao bi u avion-hladnjaču i opskrbljivao japansko tržište najboljom tunom na svijetu.“ „I šta onda?“

„Eh, šta onda“, nadmoćno otpuhne stranac. „Onda prodaš cijeli biznis.“ „Prodam?“, zgranuo se Dalmatinac. „Aha“, odgovorio mu biznismen. „Do kraja života imao bi dovoljno novca da ne radiš ništa: mogao bi po cijele dane loviti ribu za gradele i društvo.“ „Ali to već sad radim“, zbunjeno ga pogleda Dalmatinac.

Stara je to priča, jednako se priča i u Francuskoj kao i u Australiji, u Meksiku kao i u Grčkoj, i svugdje su jednako njeni junaci domorodac koji negdje na obali samo uživa loveći ribu, i biznismen koji mu objasni kako se, sve jednako loveći ribu, može tako silno obogatiti da na kraju neće morati ništa raditi, nego samo uživati loveći ribu. Pun je internet te poučne power-point motivacijske priče, dušu je ona dala za društvene mreže i fotografije morskih zalazaka sunca, pa ju je zapisao - naravno da ju je zapisao - i Paulo Coelho, slavni brazilski autor aforizama za bočice Jane s porukom i magnete za frižidere.

Paulo Coelho na kraju svoje pripovijesti autoritativno objašnjava kako je riječ o „klasičnoj brazilskoj priči“, iako velikodušno dopušta mogućnost da postoji i u drugim kulturama, pa tako bilježi da „postoji i engleska verzija, iako mu nije poznat prevoditelj“. Naravno da Velikom Učitelju Coelhu „prevoditelj“ engleske verzije te „klasične brazilske priče“ nije poznat, kako bi mogao biti? Kako bi slavni proizvođač instant-statusa za Facebook mogao znati da je pravi autor te viralne internetske pripovijetke, „klasične brazilske priče“, jedan manje poznati pisac, Heinrich Böll se zvao, u slobodno vrijeme „savjest njemačke nacije“ i dobitnik Nobelove nagrade za književnost?

Kratku pripovijetku pod naslovom „Anegdota o smanjenju produktivnosti“, u svemu jedva dvije i pol stranice, Böll je zapisao davne 1963. godine, i to - zgodan je taj detalj za ovu priču - za prigodni prvomajski program radija Norddeutscher Rundfunk. U sjevernjačkoj kulturi iz koje Böll dolazi, Prvi maj, naime, nema veze s međunarodnim praznikom rada, već tradicionalnim proljetnim svečanostima koje je međunarodni radnički pokret zapravo preuzeo za svoj praznik.

Pripovijetka Heinricha Bölla zapravo je improvizacija na prastaru čovjekovu dilemu o smislu zajebavanja na ovome svijetu, kakvu pratimo još od Plutarha, što ju je u svojim Usporednim životopisima uglavio u biografiju kralja Pira, glasovitog vojskovođe koji je iz puste lijene dokolice u epirskom bogatstvu krenuo u ratove, pa osvojio Siciliju i Makedoniju, samo da bi u ostatak života lijeno dokoličario u bogatom ratnom plijenu.

Poučna je, naravno, „Anegdota o smanjenju produktivnosti“ za sve narode na svijetu, ali jedan je detalj čini malo poučnijom za Dalmatince: ne samo da je kod Heinricha Bölla glavni junak domorodac koji na obali dokono lovi ribu, već je stranac koji mu predlaže kako se obogatiti zapravo – turist s foto-aparatom.

Upravo te godine kad je Böll napisao svoju znamenitu „Anegdotu“, uz dalmatinsku se obalu pružila Jadranska magistrala i život se ovdje dramatično promijenio. S asfaltom su u mala težačka i ribarska mjesta stigli turisti, i sasvim plastično možemo zamisliti onoga stranca - klasičnog nekog Böllovog Nijemca iz šezdesetih, što je samo dvadeset godina ranije istom tom divnom vukojebinom stupao u vojničkim čizmama - gdje foto-aparatom očarano snima siromašnog, koščatog i preplanulog dalmatinskog urođenika kako u staroj kamenoj kućici iznad magistrale, u surovoj ali prekrasnoj prirodi, preživljava svojim jednostavnim životom bez glavobolje, gradske gužve, nervoznih šefova, velikih računa, režija i infarktnih kredita.

Pa mu, jasno, objašnjava kako bi se mogao obogatiti.

Njemu bi, recimo, mogao iznajmiti jednu sobicu u kućici, on bi ga preporučio drugima, i već za koju sezonu zaradu od iznajmljivanja mogao bi položiti kao depozit za mali namjenski kredit kako bi dozidao kat s tri sobe za zimmer-frei. „I šta onda?“ Uskoro bi mogao prodati tu kuću i imati polog za veći, ozbiljniji kredit, pa dolje ispod magistrale, na onoj bezvrijednoj zemlji uz more, sagraditi veliku vilu s bazenom i apartmanima. „I šta onda?“ Novac bi padao s neba, i domalo bi mogao kupiti stan u Splitu, pa zimi živjeti u gradu, a ljeti uživati u prizemlju svoje velike vile s bazenom. Što je, naravno, besmisleno i glupo, jer kredit je velik, a prizemlje s bazenom najatraktivnije, pa bi ga mogao iznajmljivati za velike pare, a on sam spavati u jednom od apartmana na katu. Ili još bolje, reprogramirati kredit pa sagraditi manju kuću s garažom, za svoja ljetna uživanja.

Što je, naravno, besmisleno i glupo, jer turista ima toliko da bez problema može iznajmiti i vilu i kuću. Ljeti je ionako gužva, pa može živjeti u svom stanu u Splitu. Što je, naravno, besmisleno i glupo, jer turisti će otkriti i Split, pa će stan u centru biti rudnik zlata. „I šta onda?“ Cijelu godinu moći će iznajmljivati stan u gradu, a on sam živjeti u svojoj kući na moru. Naravno, samo zimi, jer da bi vraćao kredit ljeti će iznajmljivati i kuću, pa će spavati u garaži. Što je, naravno, besmisleno – što se, naime, zajebavao cijeli život ako će živjeti u garaži – ali i glupo, jer turista sad već ima toliko da bez problema može i garažu urediti u mali apartmančić za trideset eura po danu. „I šta onda?“

U tome i jest stvar: vila, kuća i stan vraćat će kredite, a on će uzeti još jedan, da gore na djedovini iznad magistrale sagradi autentičnu dalmatinsku kamenu kućicu i pod stare dane uživa u surovoj, ali divnoj prirodi.

„Ali to već sad imam“, zbunjeno bi ramenima slegnuo Dalmatinac, a turist bi ga pogledao s nadmoćnim sažaljenjem: „Da, ali ovako bi imao i vilu s bazenom, i kuću s konobom, i stan u centru Splita, i troškove održavanja, i račune, i režije, i pola milijuna eura kredita.“

„Genijalna ideja!“, oduševljeno bi nakon nekoliko trenutaka Dalmatinac pljesnuo rukama. „A mogao bih ti onda i iznajmiti sobicu.“


Boris Dežulović

Popularni postovi s ovog bloga

Igračka vjetrova

Tihe čiste devojke u pamučnim haljinama

Kada Jelena dođe na more

Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi

Kako imenovati Srebrenicu

Razgovori sa Smojom

Šta se dogodilo sa onim sjajnim ljudima, tako darežljivim i nasmejanim

Krug se zatvara

Novac je naprosto došao, a prvo je trebalo da napravim nešto