Za bolest se može naći lijek, a za vojsku ne može, te se rane ne liječe

I dok me otac gledao umornim i pospanim očima, znao sam da će me pitati što sam uradio s vojskom i mogu li se toga zla osloboditi; još od moje regrutacije i prvih poziva za služenje vojnog roka bio je opsjednut da će me u nekoj kasarni, na manevrima ili bilo gdje u toj vojnoj mašineriji progutati mrak, jer oni u vojsci ubijaju one koji im se zamjere u civilu, a sve pod izlikom nesretna slučaja i sahranjuju ih uza svečane plotune i posmrtna odlikovanja. Ali ja sam imao isti takav osjećaj, bio sam uvjeren da će me vojna stega lišiti dara i volje da pisanjem, pa ako u tome kazamatu i preživim, izaći ću iz njega kao jalov i opustošen čovjek. Za svakog drugog roditelja, pa i za moju majku, sin nesposoban za vojsku bacao je neku vrstu ljage na obitelj i njezinu čast, jedino moj otac nije mario za ta seljačka i malovaroška poimanja časti, čak mi je sa samrtne postelje rekao da je bolja i tuberkuloza nego vojska, za bolest se može naći lijek, a za vojsku ne može, te se rane ne liječe, rekao je.


Mirko Kovač, „Vrijeme koje se udaljava”


Podržite blog fake poet klikom na neku od reklama, unapred smo zahvalni: