Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...

Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužne umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini; dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle, izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih.


Mirko Kovač

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni