Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...

Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužne umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini; dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle, izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih.


Mirko Kovač

Podržite blog fake poet klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni:

Podržite blog fake poet klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni:

Popularni postovi s ovog bloga

Ja ne biram ono što imam

Otkako te ne volim

O čemu volim da govorim?

Rusija

Ponekad dolazim, ponekad odlazim

Meni misao stalno na Jadranu

Amsterdam

Provincijalka

Žena dijete