Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...

Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužne umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini; dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle, izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih.


Mirko Kovač

Popularni postovi s ovog bloga

Trpanjske elegije

Pesma iz meseca maja

Kasno je za ljubav

Neko drugo more

Divlji badem

Mnoge smo i mnogo voljeli

O Vukovaru s Momom Kaporom