Deutschland über Allah

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, radio Mujo kao zidar u Njemačkoj, kad jednog dana izgorjele barake na gradilištu u kojima su radnici spavali, pa ih na jednu noć - dok im ne urede smještaj u kontejnerima na baušteli - smjestili u hotel. Baš pravi pravcati hotel, i to kakav: u sobi veliki vodeni krevet, divovski plazma televizor s milijun kanala i mini-bar sa deset vrsta piva, a u golemoj kupaonici ogromno ogledalo, lagana muzika i raskošna jacuzzi-kada s pozlaćenim slavinama. "Pfu”, pljunu Mujo u sebi, "što nije nedjelja pa da se još i okupam!”

Ima bezbroj takvih viceva, čuli ste ih i vi barem pola bezbroja, o neprilagođenom našem Bosancu u bijelom svijetu. Vicevi su, naravno – takav je vazda bio red – prostor stereotipa i predrasuda: u njima bosanski došljak i nakon dvadeset godina u mitskom Bijelom svijetu nije integriran u bjelosvjetsko društvo, ne zna bjelosvjetski jezik i ne druži se s Bjelosvjećanima. I kupa se samo nedjeljom. Zato nas svaki put iznenade priče o naše gore lišću što su uspjeli u tome, kako se zove, Bijelom svijetu, širokom i pustom Weissweltu, uklopili se i integrirali u društvo, pobjegavši glavom bez obzira iz predrasuda i viceva o Muji i Sulji u Njemačkoj. Priče poput one, recimo, koju nam je nekidan donio Deutsche Welle, o trojici mladih ljudi koje je vihor rata nanio u Njemačku, da tamo odbiju biti tek južnjaci iz gastarbajterskih predgrađa - Bosančerosi iz balkan-grillova i klubova s ocvalim folk-zvijezdama iz rodnog kraja - već se uključe u društvo i svoju novu domovinu.

Priča je to o Dubravku Mandiću iz Freiburga, rođenom u Sarajevu, čiji je otac za vrijeme opsade grada devedesetih otišao u Njemačku upravo kako bi izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine pomogao u integraciji u njemačko društvo. Priča je to i o Safetu Babiću, jednom od takvih, uspješno integriranih izbjeglica iz BiH, čiji su roditelji iz ratnog pakla pobjegli u njemački Trier, gdje je Safet završio univerzitet, i Darku Toliću, rođenom u selu Johovcu kraj Doboja, odakle su ga roditelji početkom rata kao petogodišnjaka odveli kod djeda i bake u Stuttgart.

Dvadeset pet godina kasnije, Dubravko, Safet i Darko iz priče Deutsche Wellea ugledni su njemački građani i viđeni članovi svojih zajednica, u potpunosti ugrađeni u njemačko društvo i integrirani u mitološki Bijeli svijet. Dubravko Matić, recimo, danas je uspješan mladi pravnik i jedan od uzdanica freiburškog AfD-a, Alternative für Deutschland, stranke koja se žestoko protivi prihvatu izbjeglica s istoka, i čija se predsjednica Frauke Petry proslavila izjavom kako bi na granicama trebalo pucati u imigrante. Integraciju u mitološki Bijeli svijet Dubravko je shvatio vrlo ozbiljno, čak doslovno: svojedobno je američkog predsjednika Baracka Obamu javno nazvao "crnčugom koji je samo zbog svoje boje kože postao predsjednik SAD-a”.

Safet Babić, pak, danas je u Trieru predsjednik ogranka NPD-a, Nationaldemokratische Partei Deutschlands, još jedne desničarske stranke koja se bori za čistu Njemačku, bez izbjeglica. Integraciju u mitološki Bijeli svijet i Safet je shvatio vrlo ozbiljno i doslovno: jedan od njegovih slogana glasi "Buntes Trier? Nicht mit mir!”. U prijevodu - "Šareni Trier? Ne sa mnom!” I Darko Tolić iz Stuttgarta aktivan je u podršci Nationaldemokratische Partei Deutschlands, tvrdeći da je "NPD najbliži njegovom svjetonazoru”. Kao Dubravko i Safet, i on je integraciju u mitološki Bijeli svijet shvatio ozbiljno i doslovno: novinaru Deutsche Wellea povjerio je tako svoju ambiciju da "spasi Europu od izumiranja europskih naroda i razmnožavanja neeuropskih naroda”, jer "Njemačka ne prepoznaje opasnost nekontroliranog doseljavanja izbjeglica iz Afrike i Azije, uljeza koji zloupotrebljavaju dekadentnost Europe”. "Europa treba ostati europska, a Njemačka njemačka!”, kaže Darko na kraju.

Dubravko, Safet i Darko, žestoki borci za čistu Europu i Njemačku bez izbjeglica, nisu pri tom niti druga generacija Bosanaca u Njemačkoj, a kamoli treća ili četvrta. Oni su i sami još prekjučer bili izbjeglice, i sami su prestravljeni plakali i gutali slinu iz nosa dok su ih tate i mame grčevito držali za ruke, gurali se u oznojenoj i bučnoj gomili što je mirisala na bijeli luk i nadvikivali s njemačkim policajcima, a ljuti neki plavokosi mladići na drugoj strani s njemačkim zastavama u rukama prijeteći urlali prema njima.

Dvadeset pet godina kasnije, eto Dubravka, Safeta i Darka na drugoj strani žice. I nisu jedini: hiljade mladih Nijemaca, bivših Bosanaca i Hercegovaca što dijele njihove stavove i svjetonazore, dokaz su da potpuna integracija u njemačko društvo nije ljevičarska utopija. Štoviše, oni su integraciju podigli na višu razinu. "Najbliže njihovom svjetonazoru” odavno tako više nisu Bakir ili Dragan, HDZ ili SNSD, ni Kur’an ili Miroslavljevo jevanđelje, ni Ceca ili Stoja u VIP Clubu u Münchenu, ni janjetina ili ćevapi u berlinskoj kafani Sarajevo-Inn Grünewald, nisu to čak ni Gabrielovi socijaldemokrati ili demokršćani Angele Merkel, već odmah - Alternative für Deutschland ili Nationaldemokratische Partei.

Zaboravite bauštelce Muju i Sulju iz stereotipa i viceva: eto njih danas na drugoj strani žice, gdje s njemačkim zastavama u rukama na perfektnom njemačkom urlaju na prestravljene neke mališane što plaču i gutaju slinu iz nosa dok ih tate i mame grčevito drže za ruke, guraju se u oznojenoj i bučnoj gomili što miriše na bijeli luk i nadvikuju s njemačkim policajcima.

Elem, radio herr Mujo kao geodet u Njemačkoj, kad jednog dana izgorio hotel u kojemu su inženjeri spavali, pa ih na jednu noć - dok im ne urede smještaj u drugom hotelu - smjestili u izbjeglički centar u predgrađu. Baš pravi pravcati izbjeglički centar, i to kakav: svugdje derutni kontejneri, drvene barake i prljavi šatori, tamnoputa dječurlija se valja u blatu, a muškarci kleknuli na kartone od pakovanja humanitarne pomoći, pa mumljaju nešto na arapskom.

"Pfu”, pljunu Mujo u sebi, "što nije Ramazan pa da sve zapalim!”


Podržite blog fake poet klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni:

Podržite blog fake poet klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni:

Popularni postovi s ovog bloga

Ja ne biram ono što imam

Život je širi od svakog propisa

Otkako te ne volim

Rusija

Ponekad dolazim, ponekad odlazim

Mnoge smo i mnogo voljeli

Ja sam za tom ženom skakao, glavačke, u mutnu vodu Dunava

Amsterdam

Provincijalka