Zid


ljudi iz moje škole 
redom su bili
nasmijani momci i djevojke.
bilo je tu

morbidnjaka sportista šminkera
fufica uvlakača
odlikaša škrtica i izdajica
zatim

filozofa glupača
pametnjakovića narkomana
lafica dobrica lafova
alkosa i još

majstora degenerika legendi
umjetnika baraba perverznjaka
glumica dosadnjakovića
i da ne nabrajam više
ko je jebao koga
i ko je gotivio kojeg boga 
i ko je tu zapravo 
bio ko
nije bilo bitno
samo je smijeh bio 
vječna konstanta.

danas su ljudi iz moje škole 
izgubljeni muškarci i žene
koji su bez osmijeha ostali
kada su im sa korica sveski 
izlapili markerom ispisani
snovi i ideali
stihovi i bendovi
ljubavi i brojevi.

ljudi iz moje škole danas
izbjegavaju jedni druge
nakon što su vremenom
preozbiljno shvatili svoje školske uloge.

danas se dignutih glava
prodaju kao suveniri
sablasno tužnog grada.


Mili Đukić, „Zid”
Iz zbirke „Zima će ponovo biti teška”

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni