Književno djelo nije matematička formula koja je neosporna

Književno djelo nije jedna ideja, pa ni skup ideja, nije ni stav prema životu: ono je ljudska i stvaralačka mogućnost jednog pisca. Kako to protumačiti? Pisac nema recepta za život, ne mora da ima ni cjelovitu ideju, čak ni opredjeljenje: on registruje svoje vlastite odjeke na složeno i uvijek protivurječno iskustvo, zbog čega često može u isto vrijeme i da tvrdi i da poriče, i da afirmiše i da negira jednu te istu stvar. Mislim da ništa nije progrešnije nego shematizovati pravo književno djelo svodeći ga na tezu, na neku misaono ili idejnu formulu. Nije važno šta pisac zastupa (najbolji primjer za to je veliki Dostojevski, koga interesuje hrišćanski moral što ga on nudi čovječanstvu kao rješenje). Važno je samo to, da li djelo donosi puno piščevo viđenje života i da li je ta vizija ubjedljiva, da li uspijeva da se nametne čime? Niko ne zna kako se to postiže, ali vjerovatno nekom vestom sugestije, koja se sastoji u izboru riječi, u ritmu i muzici rečenice, u cjelokupnom tonusu, u opštem utisku. A možda i mogućnošću koje djelo pruža da čitalac prepozna sebe, svoje misli, svoje situacije, svoje doba. Naravno, književno djelo nije matematička formula koja je neosporna: u književnom djelu sve može biti višeznačno, i sve može biti sporno. Zato postoji mogućnost da se djelo različito prima i tumači, i to zavisi koliko od pisca toliko i od čitaoca.
         
Čini mi se da je najbolji i najčestitiji odnos prema knjizi – prepuštanje ili odbacivanje.


Meša Selimović, „Pisci, mišljenja i razgovori” 

Popularni postovi s ovog bloga

Trpanjske elegije

Pesma iz meseca maja

Kasno je za ljubav

Neko drugo more

Divlji badem

O Vukovaru s Momom Kaporom

Bio je to najbolji poljubac u celom mom životu