Sreća, i osjećanje sigurnosti, beskrajno

Zatvaram oči, i vidim: sipi snijeg. Prezdravljam, još s tragovima vatre u žilama, nesigurna vida i nejasne misli, blažen zbog ugodne toplote što se širi iz stare tučane peći, vatra pucketa, svježa, u sobi lebdi zdrav trpki miris anduza, vratio sam se iz strašne tame, živ, snijeg pada, majka sjedi pored prozora, nagnuta nad radom. Vidim njeno mršavo lice, treperavo od sjenki pahuljica što promiču ne žureći. Bdi danima tako, nepomična. Čuva me, nadnesena nada mnom. Neću da se pokrenem, neću da se oglasim ni osmijehom, neka traje ova sreća: majčino drago lice i snijeg što sipi preko njega. Sreća, i osjećanje sigurnosti, beskrajno.


Meša Selimović, „Tišine”

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni