Zna kako se krug njihovog realnog svijeta suzi

O podne mi je moja nova bolničarka donijela kompot. Unišlo je u sobu nešto lepršavo, bijelo, sa žutim leptirom osmijeha na usnama. Prišla je mom krevetu - koracanje joj se nije čulo, tek sam čuo kada je cvoknula staklena zdjelica s kompotom о ploču noćnog ormarića. Ruke su zaplesale nad zdjelicom kao dva bijela plamena i rasprostrle bjelinu salvete. U svemu tome bilo je neko malo čarobnjačko čudo. To je izvršila ne gledajući u me. A onda, kad je bilo gotovo, neočekivano je podigla vjeđe s dugim tamnim trepavicama na ponikloj glavi i svega me okupala jednim pogledom.
— Hvala, sestrice, — zahvalio sam joj tiho, više za taj pogled nego za posluženje. — Vi se mnogo brinete oko mene.
— O, to je malenkost! ... Samo uzmite, sigurna sam da će vam prijati, — odgovorila je isto tako tiho i nasmiješila se, kao da tačno osjeća smisao moje zahvale. Navikla na bolesnike, valjda ih dobro pozna. Zna kako se krug njihovog realnog svijeta suzi, svede na najmanje: za njih ples dviju bijelih ruku uposlenih nad vulgarnim predmetima svakidašnje upotrebe sadrži u sebi čitavu ljepotu, jedan pogled za njih znači dobročinstvo.


Vladan Desnica, „Proljeća Ivana Galeba”

Popularni postovi s ovog bloga

Igračka vjetrova

Tihe čiste devojke u pamučnim haljinama

Kada Jelena dođe na more

Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi

Kako imenovati Srebrenicu

Šta se dogodilo sa onim sjajnim ljudima, tako darežljivim i nasmejanim

Razgovori sa Smojom

Krug se zatvara

Novac je naprosto došao, a prvo je trebalo da napravim nešto