Protiv milosti vijeka

Lovorovo lišće žene iz Trecenta
nude čulnom rukom; kliču: svijetli maču!
Druge bengalije moga transparenta
licemjernom suzom uzaludno plaču.

Sve bi mirisale taj aromski korijen,
ili da me grle na preranom lijesu;
zašto li sam tako sudbonosno stvoren
da potresi srca tuđe živce tresu?

Duvaju kroza me sile nepoznate
kao vjetar noći koji gasi svijeću.
Ja sam crnom riječi užasnuo sate
i kazao pravdu vodi i drveću.

Na dalekoj zvijezdi žude moje srži.
A sve oči što me proniču iz bliza
znadu da će vlastit požar da me sprži,
da ću planut kao baklja ovog niza.

Ne žalimo ove snage što se troši.
Vitez duha prima mačem žene udar;
a za uzvišenje gordijom raskoši
u dubinu slazi kao crni rudar.


Tin Ujević, „Protiv milosti vijeka”

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni