Protiv milosti vijeka

Lovorovo lišće žene iz Trecenta
nude čulnom rukom; kliču: svijetli maču!
Druge bengalije moga transparenta
licemjernom suzom uzaludno plaču.

Sve bi mirisale taj aromski korijen,
ili da me grle na preranom lijesu;
zašto li sam tako sudbonosno stvoren
da potresi srca tuđe živce tresu?

Duvaju kroza me sile nepoznate
kao vjetar noći koji gasi svijeću.
Ja sam crnom riječi užasnuo sate
i kazao pravdu vodi i drveću.

Na dalekoj zvijezdi žude moje srži.
A sve oči što me proniču iz bliza
znadu da će vlastit požar da me sprži,
da ću planut kao baklja ovog niza.

Ne žalimo ove snage što se troši.
Vitez duha prima mačem žene udar;
a za uzvišenje gordijom raskoši
u dubinu slazi kao crni rudar.


Tin Ujević, „Protiv milosti vijeka”

Popularni postovi s ovog bloga

Trpanjske elegije

Pesma iz meseca maja

Kasno je za ljubav

Neko drugo more

Divlji badem

O Vukovaru s Momom Kaporom

Bio je to najbolji poljubac u celom mom životu