Pomorci

More, pusta oranico na kojoj ne cvate bosiljak ni dunja,
more s mirisom joda i nagrizanjem soli,
veličajna sliko prirode, na tvoje dno spuštam svoje boli
kao riznicu koju nikad neće izvaditi iz skrovišta bisera.

Lako je kukati, no lijepo je biti vedar kao sunce i more.
Jadrane, na tvojem žalu ribarske mreže krpe;
a ti me sjećaš nemani mitske proroka Jone,
nekada se zvala: Mleci; a sada: Amerika.
Druguj s genijem Atlantika i Pacifika!
Stara je pjesma galijota, robijaša s galije,
nova je pjesma radnika iz Kalifornije;
ne znam što je u kojoj žalije,
no svaka je tužna, jednolika, i ništa odmornije.
Rat gine, dalek, u pokrajinskoj zabiti,
gdje ni tuga ni žalost ne umiju golemi biti.
Sve je to jednolično ko tvoji meki vali
i slovima s pučine ispisani žali.

Ali samo su oni mogli, slobodni kapetani,
unuci gusara, na vodi slobodno zapjevati;
ti ljudi nisu više učmali okovan
ii znali su srećni biti znajući umirati.
U zagrljaju vode stradalnici vode,
pod ciklonima svijeta poklonici mora,
svjesni da od svijetle smrti nema ljepše zgode
i da je ures kobi sve što se nužno mora.
Pa kad su ptice s pjesmom razvile krila vedra,
na beskrajnome moru svetkovala su jedra.


Tako u nekom hramu trošnom sa zadahom starine
na kakvom brijegu što uporna voda grize,
jod i munjina štrcaju iz dalji u sparine
dah mora prečistoga nad turobne rize;
i tu pod staklom, sličica jedine istine stvari,
sa zastavama cijela mornarica u sitnoj rađi,
zavjet iz mornarskih kuća iz doba neznanih pari,
moli se Bogu, da prigne dlane Lađi.

Jest, znam... vjetar na moru... iz izvora vjetra...
talasi... šum zaglušen... i škripa...
prašina... da u oči navire krv... da oči rumene... slijepe...
teče krv na oči od prašine što more sipa...
krvavi prah... krvavi talas... krvava kiša...
Što puca na brodu...?

Što, ako na njegove čvrste kosti kao ljudske kosti,
kad pucaju pod stiskom udava...
brod se lomi... ruši se u ponor...
i tu nema daske ni slamčice za brodolomce...
ne raste trava na površini mora...
kao maštovite izrasline na dnu jaza
ili grobna mahovina na tom sivom brijegu.


Tin Ujević, Pomorci” 

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića