Ovo vam dijete čuje kako trava raste

Kad bi dadilja vrteći nada mnom glavom uskliknula: »Ih! ovo vam dijete čuje kako trava raste!«, sav bih se iznutra ozario od zadovoljstva, poput padavičavog lazarončića koji se među bucmastim drugovima blaženo smiješi pod pomazanjem svoje skupe vrline. Zapažao sam kako bi se tad na bakinom licu upalio osmijeh tihog likovanja. (A činilo mi se bjelodano da joj dadilja takvim govorenjem podilazi, napipavajući nepogrešivim instinktom primitivca što starici najviše ugađa.) Ko zna, možda je moja bolećivost pružala neku utjehu njenom dugo zapostavljanom ponosu, neku naknadu za bogzna kakve i kolike tajne povrede, i gotovo neku pobjedničku odmazdu za djedovu cjeloživotnu gluhu bešćutnost, ili za njegovu, u izuzetnim časovima krupne nježnosti, nadmoćnu obazrivost prema njenoj prezavoj ustreptalosti.


Vladan Desnica, „Proljeća Ivana Galeba”

Popularni postovi s ovog bloga

Katolička vera je, kao i svaka vera, krivotvorenje prirode

Béla Hamvas - Najveće istine su lake i proste i čiste i uvek se smeše

Charles Simić - Poezija je odbrana individualnosti

O Andriću

Igor Varga - Ljeto

Igračka vjetrova

Druga pesma o darovima

Ja ne biram ono što imam