Orfika

Boju mojeg osmijeha ne poznaju
plava neba, vrpca na kraju vida;
mis'o moju pokojnu ne dostižu
slane pučine.

Znaš da ruže plamsaju od topline
cvijeta, boje, mirisa? U radosti
mojoj plamsa jednako od ljepote
bezbrižna mladost.

Milje, prava Milosti vasione!
Sanjo, zar zlatokosa jesi ili nisi?
Meni sveta je tuga, ali
svetija radost.

Sveta meni na vijeke je vedrina,
kako danom ljubavi, isto tako
obasjanim noćima kada Sapfo
raspliće kose.

Ljubičaste s obale povrh vala,
u dnu motri nejasnu sliku tajne
što je zovu dvostrukim nazivima:
Srećna sudbina.

Dušu svoju osmijeh imade,
da se čuje danas, pupoljak usne rujan.
On je svjetlo, prostoto mojeg vijeka,
i veličanstvo.

Miris suza tamjanu žarkih travanj
ravan nije, ali tu ljubav basne
u veselju i u pijanstvu bića
darivam zemlji. 


Tin Ujević, Orfika”

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni