Orfika

Boju mojeg osmijeha ne poznaju
plava neba, vrpca na kraju vida;
mis'o moju pokojnu ne dostižu
slane pučine.

Znaš da ruže plamsaju od topline
cvijeta, boje, mirisa? U radosti
mojoj plamsa jednako od ljepote
bezbrižna mladost.

Milje, prava Milosti vasione!
Sanjo, zar zlatokosa jesi ili nisi?
Meni sveta je tuga, ali
svetija radost.

Sveta meni na vijeke je vedrina,
kako danom ljubavi, isto tako
obasjanim noćima kada Sapfo
raspliće kose.

Ljubičaste s obale povrh vala,
u dnu motri nejasnu sliku tajne
što je zovu dvostrukim nazivima:
Srećna sudbina.

Dušu svoju osmijeh imade,
da se čuje danas, pupoljak usne rujan.
On je svjetlo, prostoto mojeg vijeka,
i veličanstvo.

Miris suza tamjanu žarkih travanj
ravan nije, ali tu ljubav basne
u veselju i u pijanstvu bića
darivam zemlji. 


Tin Ujević, Orfika”

Popularni postovi s ovog bloga

Trpanjske elegije

Pesma iz meseca maja

Kasno je za ljubav

Neko drugo more

Divlji badem

O Vukovaru s Momom Kaporom

Bio je to najbolji poljubac u celom mom životu