Odmazda cvijeća

Ranjavaju me mirisi i duhe,
i tamni plamen pogažene trave.
I patim radi žute biljke suhe
nemir u srcu, strepnju, i bol glave;

a kada kitu pohranim u vodi,
duša je cvijeća ubod nove rane;
i cijela bašta u novu čežnju plodi,
i cijela zemlja u mirluhu plane.

I kako zadah prama ženskih kosa
šara mi živi oblik cijele žene,
tako mi mrtvi listak vrućih rosa
čara opojnost širom Vaseljene.


Tin Ujević, „Odmazda cvijeća”

Popularni postovi s ovog bloga

Katolička vera je, kao i svaka vera, krivotvorenje prirode

Béla Hamvas - Najveće istine su lake i proste i čiste i uvek se smeše

Charles Simić - Poezija je odbrana individualnosti

O Andriću

Igor Varga - Ljeto

Igračka vjetrova

Druga pesma o darovima

Ja ne biram ono što imam