Odmazda cvijeća

Ranjavaju me mirisi i duhe,
i tamni plamen pogažene trave.
I patim radi žute biljke suhe
nemir u srcu, strepnju, i bol glave;

a kada kitu pohranim u vodi,
duša je cvijeća ubod nove rane;
i cijela bašta u novu čežnju plodi,
i cijela zemlja u mirluhu plane.

I kako zadah prama ženskih kosa
šara mi živi oblik cijele žene,
tako mi mrtvi listak vrućih rosa
čara opojnost širom Vaseljene.


Tin Ujević, „Odmazda cvijeća”

Popularni postovi s ovog bloga

Igračka vjetrova

Tihe čiste devojke u pamučnim haljinama

Kada Jelena dođe na more

Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi

Kako imenovati Srebrenicu

Šta se dogodilo sa onim sjajnim ljudima, tako darežljivim i nasmejanim

Razgovori sa Smojom

Krug se zatvara

Novac je naprosto došao, a prvo je trebalo da napravim nešto