Zahvala

Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.

Olakšanje, na koje pristajem,
da su bliži nekome drugom.

Radost što nisam
vuk njihovih ovčica.

Mir mi je s njima
i sloboda mi je s njima,
a to ljubav ne može ni dati,
ni uzeti ne uspijeva.

Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčani sat,
shvaćam
što ljubav ne shvaća,
opraštam
što ljubav nikad oprostila ne bi.

Od susreta do pisma
ne prolazi vječnost,
nego naprosto nekoliko dana ili tjedana.

Putovanja su s njima uvijek uspjela,
koncerti odslušani,
katedrale posjećene,
krajobrazi izraziti.

A kad nas dijeli
sedam gora i rijeka,
te su gore i rijeke
dobro znane iz atlasa.

Njihova je zasluga,
ako živim u tri dimenzije,
u prostoru neriličnom i neretoričnom,
s istinskim jer pokretnim obzorom.

Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.

– Ništa im ne dugujem –
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.


Wisława Szymborska, „Zahvala”

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni