Zahvala

Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.

Olakšanje, na koje pristajem,
da su bliži nekome drugom.

Radost što nisam
vuk njihovih ovčica.

Mir mi je s njima
i sloboda mi je s njima,
a to ljubav ne može ni dati,
ni uzeti ne uspijeva.

Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčani sat,
shvaćam
što ljubav ne shvaća,
opraštam
što ljubav nikad oprostila ne bi.

Od susreta do pisma
ne prolazi vječnost,
nego naprosto nekoliko dana ili tjedana.

Putovanja su s njima uvijek uspjela,
koncerti odslušani,
katedrale posjećene,
krajobrazi izraziti.

A kad nas dijeli
sedam gora i rijeka,
te su gore i rijeke
dobro znane iz atlasa.

Njihova je zasluga,
ako živim u tri dimenzije,
u prostoru neriličnom i neretoričnom,
s istinskim jer pokretnim obzorom.

Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.

– Ništa im ne dugujem –
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.


Wisława Szymborska, „Zahvala”

Popularni postovi s ovog bloga

Mnoge smo i mnogo voljeli

Trpanjske elegije

Pesma iz meseca maja

Kasno je za ljubav

Neko drugo more

Divlji badem

O Vukovaru s Momom Kaporom