Levantinska ruta: Istinita priča o Ahmedu Almuhamedu

Naravno da je od onog teroriste, što se raznio eksplozivom u pokušaju da usred utakmice Francuska-Njemačka uđe na Stade de France, ostao samo jedan ručni frižider mljevenog mesa i neoštećena sirijska putovnica.

Identitet je jedino što ćemo ostaviti iza sebe kad se jednog dana veličanstveno dematerijaliziramo eksplozivom i rastavimo na molekule DNK, pazeći jedino da ne oštetimo državljanstvo i nacionalnost. Naravno je onda i da se već sutradan otkrilo kako je putovnica na ime Ahmed al-Muhamed bila krivotvorena: naravno da će se na kraju otkriti da nam je identitet bio falsifikat.

Potpuno je stoga svejedno jesu li na hrpu ljudskog mesa pred ulazom na Stade de France sirijsku putovnicu pažljivo namjestile obavještajne službe, ili ju je tamo ostavio sâm Život – odnosno Smrt, ispričavam se – jer i jedni i drugi htjeli su nam reći isto: terorist koji se htio raznijeti na punim tribinama pariškog stadiona bio je Sirijac, dakle jedan od stotina hiljada sirijskih izbjeglica iz egzodusa koji je proteklih mjeseci preplavio Europu.

O da, gospodo, govorili smo vam na vrijeme, ali niste htjeli slušati. Među izbjeglice s Levanta Islamska je država ubacila svoje ljude, spremne da na odredištu izvuku osigurač i s piramide mrtvih mušrika uzlete Allahu. U dugačkoj, tužnoj koloni što je Balkanskom rutom tražila bolji život u Bijeloj Europi bio je, eto, i ubojica koji nam se mrtav predstavio kao Ahmed al-Muhamed, kako god da se zapravo zove i koje god uopće da je nacionalnosti i državljanstva.

Identitet je zgodna stvar, jer mu se može pratiti trag. Već sat-dva kasnije službe su tako otkrile kako je ubojica u Europu ušao 3. listopada, zajedno sa šezdeset devet nesretnika što su se iz Sirije preko Turske dokopali grčkog otoka Lerosa. Četiri dana kasnije kroz Makedoniju je preko Miratovca stigao u izbjeglički logor u Preševu, na jugu Srbije, da bi već sutradan bio u masi od 7798 izbjeglica i migranata što su 8. listopada registrirani na graničnim prijelazima Bapska i Tovarnik.


Baš na Dan neovisnosti RH, u vrijeme konferencije o "spavačima"

Nije taj dan bio zgodan samo zbog toga što je pao na Dan neovisnosti Republike Hrvatske. Istog tog 8. listopada u Sarajevu je, recimo, u organizaciji Misije OESS-a u BiH i Centra za sigurnosnu suradnju Jugoistočne Europe RACVIAC održana međunarodna konferencija „Strani teroristi – izazovi za Jugoistočnu Europu“, na kojoj je zaključeno kako se među izbjeglicama vrlo vjerojatno nalaze i ubačeni „spavači“, teroristi s „idejom, vizijom i strategijom“. Baš toga istog 8. listopada, uostalom, policija u Agrigentu na Siciliji objavila je kako je među dvjesto izbjeglica spašenih na moru kraj otoka Lampeduse identificiran i tuniski državljanin Bar Nasr Mehdi, još 2008. uhapšen zbog terorizma i protjeran iz Italije.

Toga, eto, 8. listopada – istog dakle dana kad su na sarajevskoj konferenciji upozoravali na „spavače“ među izbjeglicama, a talijanska policija pokazivala fotografiju jednog takvog - u izbjegličkom kampu u Opatovcu, s putovnicom koju će pet tjedana kasnije brižljivo ostaviti na krvavoj gomili mesa pred stadionom, upisan je i Ahmed al-Muhamed.

Nije trebala neka osobita pamet da se predvidi kako će se među stotinama hiljada izbjeglica s Levanta naći i Ahmed al-Muhamed. Dovoljna je bila već i pamet Andrije Hebranga, koji je još ljetos upozoravao na „migrante koji u Hrvatsku dolaze s tajnim zadacima“, a kamoli pamet Mirele Holy, što je jednako tada prokazivala „ubačene teroriste“, Damira Kajina, što je tražio zatvaranje granica zbog „ugrožavanje nacionalne sigurnosti“, ili pamet Tomislava Karamarka, koji se nekoliko dana ranije, u napadu kroatienschmerza, pred zastupnicima Sabora zabrinuto zapitao: „Tko sve prolazi kroz našu zemlju?“

Nisu vam, kažem, trebali ni Karamarko, ni Kajin, ni Holy, ni Hebrang, ni talijanska policija, ni geopolitički stručnjaci iz OESS-a, ni onaj sumnjivi Alžirac što je u izbjegličkom centru u Njemačkoj napad najavio nekoliko dana ranije: isto sam vam mogao reći i ja. Štoviše, i jesam. Na ovom istom mjestu, na samom početku izbjegličke krize prije gotovo tri mjeseca – ponukan upravo paničnim strahom od izbjeglica - zapisao sam kako „za Kajina imam lošu vijest: da, i među izbjeglicama na hrvatskim granicama ima psihopata, silovatelja, pedofila i masovnih ubojica“. „Najbolje da vam odmah kažem - neki od njih ili njihove djece u razmjerno će bliskoj budućnosti ukrasti, zapaliti, silovati i ubiti“, napisao sam tada, dodavši kako – štoviše - „mogu to predvidjeti stopostotnom sigurnošću.“

Samo šest tjedana kasnije, među izbjeglicama na hrvatskoj granici našao se i masovni ubojica sa sirijskom putovnicom na ime Ahmad al-Muhamad. U razmjerno bliskoj budućnosti, manje od tri mjeseca nakon što sam to napisao, Ahmad al-Muhamad je na ulazu na Stade de France detonirao eksploziv i označio početak koordiniranog terorističkog napada u Parizu, u kojemu će život izgubiti stotinu dvadeset devet nevinih žrtava.


Kako sam znao?

Kako sam to znao „stopostotnom sigurnošću“, samo onako odoka, bez ikakvih obavještajnih saznanja? Jednostavno. 

To da „među izbjeglicama na hrvatskim granicama ima psihopata i masovnih ubojica“, i da će „neki od njih u razmjerno bliskoj budućnosti ubiti“ – napisao sam tada – „mogu predvidjeti jednakom stopostotnom sigurnošću kojom vam odmah mogu reći i to da će već sutra usred katoličke Hrvatske ubiti i neki Hrvat katolik“. Nije bilo nužno za moju kolokvijalnu tezu, ali već sutradan u Krčeniku kraj Donjeg Miholjca jedan je Hrvat katolik zaista za svaki slučaj hladnokrvno nožem ubio drugog.

Jednostavna je poanta bila u tome da će među četiri stotine hiljada izbjeglica, koliko će ih kroz Hrvatsku proći od mog teksta do pokolja u Parizu, biti najmanje onoliko psihopata i ubojica koliko ih među četiri stotine hiljada ljudi stane i u Hrvatskoj ili, štajaznam, Francuskoj. Četiri stotine hiljada ljudi ima cijela Splitsko-dalmatinska županija, i kad bi u toj županiji bilo psihopata i ubojica koliko ih je u egzodusu iz Sirije, bila bi Dalmacija raj na zemlji.

Ubojice su, naime, među nama, izgledaju poput nas, i – što je osobito nezgodno - nemaju svi sirijsku putovnicu. Bilo bi, jebiga, mnogo lakše, svijet bi bio sretno mjesto kad bismo ubojice razlikovali i prepoznavali po putovnicama. Možete li, recimo, zamisliti da teroristi ne moraju krivotvoriti pasoše i kriti se od policije, da se ne guraju među izbjeglice i ne miješaju s civilima, već da oznake svog identiteta nose vidljive, kao zastave - zapravo, da zaista nose zastave – pa da naoružani do zuba dolaze u maskirnim uniformama i najavljuju se sirenama za opću opasnost?


Kad se Ahmed dokopao Europe

Pitanje je bilo retoričko, ali – ne biste vjerovali – ima i takvih. Pitajte, uostalom, ljude na Levantu. Pitajte, recimo, preživjele iz bolnice u afganistanskom gradu Kunduzu, koju su NATO-ovi avioni 3. listopada – baš dakle onoga dana kad se Ahmed al-Muhamed dokopao Europe – bombardirali iz zraka čak i nakon paničnih poziva humanitarne organizacije Liječnici bez granica i potvrde da je riječ o civilnoj bolnici, ubivši pri tom dvadeset dvoje ljudi - dvanaest zaposlenih i deset pacijenata.

O da, riječ je o grešci i izoliranom incidentu. Imate li uopće ideju koliko je nevinih civila poginulo u takvim izoliranim incidentima, ili umrlo od posljedica NATO-ovog intervencionizma, otkako su Amerikanci na Srednjem istoku 1991. počeli braniti svoj „način života“? Hajde, recite neki broj, otprilike.

Niste, naravno, ni blizu: prema nedavno objavljenom izvještaju Liječnika za društvenu odgovornost - američke organizacije koja je kao osnivač Liječnika za prevenciju nuklearnog rata 1985. dobila Nobelovu nagradu za mir - američki je intervencionizam u proteklih dvadeset pet godina samo u Afganistanu i Iraku ubio ili uzrokovao smrt najmanje četiri milijuna ljudi. Četiri. Milijuna. Ljudi.

Toliko o sofisticiranoj američkoj vojnoj tehnologiji, koja – za razliku od terorista iz Islamske države - ne dolazi ubijati nevine ljude, već zločince gađa u čelo. Evo stoga i jedno potpitanje - koliko su supersofisticirane i kirurški precizne američke bespilotne letjelice proteklih godina u Pakistanu i Jemenu ubile terorističkih vođa, a koliko civila? Opet, jasno, niste ni blizu: od četrdeset jednog teroriste, koji su im bili meta, pametni su američki dronovi iz stotinu trideset pokušaja uspješno likvidirali njih tek trideset dvoje, ubivši usput - hiljadu i sto četrdeset sedam civila. Od čega stotinu i pedeset djece. I to samo u Pakistanu i Jemenu: u Iraku i Afganistanu za to su vrijeme, recimo, poubijali tri hiljade i sedamsto ljudi. Podaci su, uzgred, stari godinu dana.

Pitajte dakle ljude u Iraku i Afganistanu, pitajte u Siriji da li bi voljeli da imaju mogućnost u šatorima uz granicu registrirati strance na Levantinskoj ruti i provjeravati pasoše, makar naknadno otkrivši da je od četiri stotine hiljada njih – koliko, recimo, bivši okupacijski guverner Iraka Paul Bremer preporučuje američkih vojnika za uspješno „stabiliziranje“ Sirije – jedan bio ubojica. Da i oni imaju priliku organizirati konferencije o „viziji, ideji i strategiji“ NATO-a, ili hapsiti programere bespilotnih letjelica, pa upozoravati na „američku vojsku koja u Siriju dolazi s tajnim zadacima“, prokazivati „ubačene pilote“, tražiti zatvaranje granica zbog „ugrožavanja nacionalne sigurnosti“, ili se pred parlamentom zabrinuto zapitati: „Tko sve prolazi kroz našu zemlju?“

Nije isto? Naravno da nije. Ukoliko sirijske putovnice na hrpama mljevenog mesa tražite samo u Parizu, a ubijanje za naftu i plinovode nalazite plemenitijim od ubijanja za islam i Allaha.


Boris Dežulović 

Popularni postovi s ovog bloga

Mnoge smo i mnogo voljeli

Trpanjske elegije

Pesma iz meseca maja

Kasno je za ljubav

Neko drugo more

Divlji badem

O Vukovaru s Momom Kaporom