Čin sputanih ruku

U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,
sa žuljanim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,
odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.
Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,
sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,
i tek su u hrpi stigli na tamno hrvalište,
eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.
Svi oni obaraju bore čela ponižena,
svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.
Oni slušaju žarko pjevanje peći,
i kajiše remena, i previranje kotla.
Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.
Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;
ona se bude: na šini željeznica hukti,
otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti bukti.
Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!
Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,
petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.
Rastu, u prostor vrcane pilane i talione!
Zvonca i maljevi i pipci budetonove mnogobrojne
u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.
Bruje u šire protege užurbanosti snaga,
Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca
sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;
sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.
Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,
bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!
Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
puca šum rabotanja poput prebogata zvukovna cvijeta.
Grme i gromore potmule oblasti suterena
u žustro razgorenje i čak u rasprskanje.
Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,
sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!
U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
" O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"
U labirintu panike, duž acetilena,
nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,
pretače se u gvožđe: paralelno, desna je uposlena,
mozak brojevi misli, a srce kovanja vruća.
I tako, po oproštaju od vreve radione,
na brodovima teškim od večernjeg rada,
spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione,
klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;
a da im tamo barem, pored zdjele supe,
daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
I da se kućne nade za prisne sinije skupe
za ljubav i za snagu umornog Hefesta!


Tin Ujević, „Čin sputanih ruku”

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni