Sajmeni dani

Prvi
Nekoliko dana prije sajma putujući nekim poslom u Celovec, skrenuo sam na sat-dva u Ljubljanu, samo da obiđem novootvorenu antikvarnicu “srbohrvatških” knjiga u Trubarjevoj ulici, blizu Tromostovlja. Gazda je neki neobičan tip, bosanski Srbin, rodom iz Banje Luke; jedan od onih likova koji kao da su izniknuli iz romana Mirka Kovača. Hoda po Sloveniji, otvara antikvarnice i otkupljuje srpskohrvatske knjige, a njih je u kućnim bibliotekama pismenijih Slovenaca mnogo, taman za sedamdesetak godina zajedničke prošlosti. Ovu najljepšu je antikvarnicu otvorio prije nekoliko sedmica, zakitio je fotografijama slavnih slovenskih i srpskih pisaca, taman od Žižeka do Kiša, i od Vuka do Prešerna, a iznad posadio zvučnu firmu: “Slovensko-srbski klub/ Srpsko-slovenački klub”, sve po pravilu, dopola latinicom, otpola ćirilicom.
Kupujem ćirilično izdanje Vladana Desnice: “Proljeće u Badrovcu”, Prosveta Beograd 1955. Na predlistu stoji posveta, ispisana tankim perom, takozvanim tehničkim slovima: “Za vanredno zalaganje u pripremi i izvođenju programa horske sekcije u okviru kulturno zabavnog rada vojnika, na dan petnaesto godišnjice JNA nagrađujem sa ovom knjigom vojnika Dirc Dušana.” U potpisu: komandant, general major avijacije Vlaisavljević Dušan. Vojna pošta br. 1375 Niš.
Niz ovu povijest paralelno teče nekoliko povijesnih tokova: lični, porodični, društvenopolitički… Kao u nekom dobrom a nenapisanom romanu o Jugoslaviji, preplele su se sudbine nepoznatog vojnika Dirc Dušana, i njegova imenjaka, partizanskog generala Vlaisavljevića, rođenog 1919. u Korenici, koji je pilotske škole doučio u slavnoj akademiji Frunze.
Ovakve stvari tražit ću na onom dijelu sajamskog teritorija kojim vladaju antikvari.
*
Drugi
Zašto toliki ljudi svake godine hrle na sajam? Dobro, naš svijet tradicionalno voli vašare i vašarišta, sajmovi su i kod Srba i kod Hrvata najautentičniji oblik okupljanja, saborovanja, zbijanja i objedinjavanja, otkud baš na sajmu knjiga? To se upitam svake godine, čim posljednje sedmice oktobra stignem u Beograd, i nakratko mi se stvori privid kako su Beograđani i ostali građani Srbije neki načitani ljudi. Gledam ih kako bauljaju po izložbenim halama, i okolo po sajmišnom blatu, love taksi za grad, preskaču šine željezničke pruge, srljaju negdje prema rijeci, s kesama punim prospekata, kataloga i raznih papirušina, koje su nakupili po štandovima. Tko su ti ljudi, i zašto su zapravo došli? I gdje su im knjige? Zanima ih književnost iz prospekta ili iz nekoga dovoljno pouzdanog uputstva, koje će im otkriti onu jednu knjigu koju treba pročitati i čovjek će znati sve što treba da zna. Jednima je ta jedna knjige Biblija, drugima Kuran, trećima je sedamdeset i koju godinu ta knjiga bio Marxov Kapital. Takva knjiga je Hitlerov Mein Kampf, koji se danas pojavljuje na Balkanu u nekim zlokobnim opskurnim edicijama, ili Protokol Sionskih mudraca, to mračno uputstvo zbog čega bi trebalo mrziti Jevreje. Ali, zapravo, nije toliki problem u tome o kojoj je knjizi riječ. Problem nastaje kada je to Jedna Knjiga. Ne biste mi na mah povjerovali, ali razmislite malo: zar i Tom Sawyer ne bi mogao postati uputstvo za ubijanje ako bismo ga, u ime nekog vjerovanja, proglasili za jednu i jedinu knjigu.
I tako otkrivam zašto se na sajmu osjećam tako dobro, sigurno i utješeno: neka je to balkansko vašarište, ali to je mjesto koje nas hiljadama i desetinama hiljada knjiga štiti od one jedne i jedine. Svejedno koje.
*
Treći
Dok se spuštam u arenu ili u ring najvećih, pogledam nalijevo, lijep prostran štand da stolovima i stolicama za ugostiti prijatelje, pa uzdahnem u sebi. E, tu bi sad bili Stubovi kulture, pomislim, onako kako se obično pomišlja na pokojnika. Dobro, možda ne baš živog pokojnika, nego kao što se pomisli na nestalu fabriku, ugašeni nogometni klub, zatvoreno kino. Iako, izdavač – ako je stvarno važan – pojava je između živoga i neživog svijeta, kalemljeni spoj urednika i uredničke kancelarije, logotipa i knjiga na koje je logotip nalijepljen, ljudskih tečnosti i izlučevina, i štamparskog olova… Smrt izdavača smrt je cijele jedne civilizacije. Kada je, de facto, nestao Nolit, nestalo je neke stvarno velike Srbije – mnogo veće od one Šešeljeve, i jedne još veće Jugoslavije, koje bi se, možda, i mogla ovaplotiti u dvije žive figure – Pavla Bihaljija na početku i Miloša Stambolića na kraju, ali nešto je u tom Nolitu bilo još mnogo veće i od njih dvojice, tako da je Nolitov nestanak veći od svake pojedinačne smrti u povijesti srpskoga i jugoslavenskog izdavaštva i knjižarstva.
Stubovi kulture nisu bili veliki kao Nolit, kao što ni Srbija devedesetih i dvijetisućitih nije bila velika kao ona prethodna, nolitovska, ali je njihov nestanak i važan, i poučan. Nije, recimo, slučajno što su Stubovi objavljivali Patricka Modiana, ni što su Stubovi “otkrili” Miću Vujičića. Za tako tihe pisce treba imati dobar sluh. Ali pouka je važnija: kao srpski ministar kulture Predrag Marković je mogao silno pomoći vlasniku, ili suvlasniku, Stubova Predragu Markoviću, i učiniti ga besmrtnim. I sve po zakonu. Ali nije to učinio, nego je žrtvovao vlastitu kuću, samo da ne bude lopov kao što su lopovi toliki drugi.
*
Četvrti
Prije nekoliko dana bio sam u Klagenfurtu, kako taj grad zovu Austrijanci, ili u Celovcu, kako ga zovemo mi koji smo jezično solidarni s braćom Slovencima. Tamo sam imao čitanje i razgovor s publikom u knjižari Mohorjeve založbe, najstarije slovenske iliti slovenačke izdavačke kuće, uopće. I naravno da smo se spomenuli Petera Handkea. Veliki europski pisac, rekao sam, koji je osamdesetih silno utjecao na našu generaciju. Ja bih te činjenice striktno odvajao od njegova zaluđenog političkog angažmana tokom ratova devedesetih. I da, ne bih imao nikakvih moralno-političkih i ideoloških problema kada bi Handke dobio Nobelovu nagradu. Ono što doista jest veliko u njegovu djelu, srpskim ili bilo kojim drugim nacionalistima je nezanimljivo, dosadno pa i nedokučivo. Mogu li se u Handkeovom slučaju odvojiti lik i djelo, pitaju me sumnjičavo. O, da, naravno, ne samo da mogu, nego i moraju. Peter Handke je genij europske literature. I moralni kreten po pitanju Srebrenice. Ali mene u književnosti ne zanimaju pravednici.
Gledam Handkeove knjige u onoj hiperkonzervativnoj, devetnaestostoljetnoj grafičkoj opremi Srpske književne zadruge. Obožavam taj dizajn, ali jedva da ima živih pisaca kojima on pristaje. Te sivo-crne korice, crvenilo rubova knjiškog bloka, nad Handkeom stoje poput nadgrobnika. Ili poput velikog nesporazuma pisca s vlastitim djelom. Da nije bilo angažmana u devedesetima, Peter Handke nikada ne bi dobacio do Srpske književne zadruge. Danas, roman “Moravska noć” ili njegova remek-djela iz sedamdesetih i osamdesetih objavljivala bi moja Slađana u Rendetu, ili još bolje – Flavio Rigonat u LOM-u, Ivan Bevc u Booki. Handke bi došao na sajam, na kojemu bi i Bevc imao svoj štand, pa bi se jedan uz drugoga stisnuli, veliki pisac i njegov pravi izdavač. Tada bi lik i djelo bili u savršenom skladu, a svijet u kojem živimo bio bi bolji.
*
Peti
Knjige treba kupovati, kad god se ima sa čime. Evo što sam dosad na sajmu kupio: Vislava Šimborska: Izabrane pesme (priredila Biserka Rajčić, objavili Treći trg i Čigoja štampa), Biserka Rajčić: Rečnik mlade poljske poezije (anologija poezije poljskih pesnika rođenih 1960.-1990., Treći trg i Čigoja štampa), Dušan Šimko: Gubio, knjiga doušnika (prevela Zdenka Valent Belić, Prometej, Novi Sad), Dž. M. Kuci: Isusovo detinjstvo (prevela Arijana Božović, Paideja), Bauhaus, Ex-Yu recepcija Bauhausa (priredio Miško Šuvaković, Orion-Art), Dejvid Šilds i Šejn Salerno: Selindžer (Goran Skrobonja, Admiral Books), Patrik Modijano: U kafeu izgubljene mladosti, Dora Bruder i Rodoslov (sve tri knjige prevela Mirjana Uaknin, Akademska knjiga), Milica Živadinović: Miodrag Mića Popović 1923-1996 (Orion-Art)…
A zapravo, tek sam na početku: stripove još nisam ni počeo kupovati, nije me bilo ni na Geopoetici, Cliu, Laguni, niti sam se zavlačio po zakutcima sajmenih prostora, nisam obilazio antikvare, nisam vidio ni pola od onoga što želim vidjeti, prelistati, omirisati, odnijeti sa sobom. Hoću li sve te knjige pročitati? Sigurno neću, bilo bi to nemoguće. Ali ja bih da živim u prostoru, makar i prenatrpanom knjigama, koji mi svakodnevno pruža mogućnost da svaku od njih čitam. To je mogući smisao života. Izmicati se od svega drugog, i čitati.
Knjige su teže od olova: to zna svatko tko se ikada selio. Knjige dobro štite od metaka: to znaju mnogi koji su doživjeli opsadu Sarajeva. Ali ne štite od vatre. Knjige lako gore. U ljeto 1992. jedan je metak kalibra 7,62mm, ispaljen s obronaka Trebevića, uletio kroz prozor moje sobe, prošao kroz sobna vrata, razbio staklo na regalu sa knjigama u hodniku, pogodio jugoslavensku medalju za hrabrost (orden sam nekoliko mjeseci ranije našao bačenog nasred ulice) i zabio se u Doživljaje dobrog vojnika Švejka, u prijevodu Ljudevita Jonkea. Romantičan put jednoga metka.
*
Šesti
Četvrtak je, večer, vozimo se prema Centru za kulturnu dekontaminaciju. Kao i svake godine, tamo Ivan Čolović organizira Sajam knjiga Biblioteke dvadeseti vek. Počelo je neke već davne godine, kada su na onom velikom, masovnom i općepopularnom sajmu učinili nešto što je Čolovića deranžiralo, pa je odustao od sudjelovanja. Iz protesta i s ozbiljnom dozom autoironije odlučio je upriličiti kod Borke svoj lični, mali sajam, i tako ga je krenulo. Nikada se više nije vratio u Halu 1, na kolektivno vašarište.
U Centru za kulturnu dekontaminaciju okupilo se, kao i uvijek, jedno omanje mnoštvo, sve neki poznat i dobar svijet, ljudi znatnih i značajnih imena. Kupuju nove i stare naslove, igraju tradicionalnu Čolovićevu tombolu.
Među knjigama koje kod Čolovića kupujem je Putopis po sećanju, lingviste i profesora Ranka Bugarskog. Obojci nam je u lične dokumente i u sentimentalni životopis upisan isti grad. U svojim sjajnim, asketski svedenim memoarima, Bugarski se sjeća slavnoga sarajevskog oriđinala Nikole Teškog Radnika, koji posljednjih dana ustaške vladavine hoda po gradu i viče: “Živili partizani. Upozoren da se strpi bar do sutra, jer u gradu ima još okupatora, on je odvratio: ‘Al ja to moram sad reć, jer kad naši uđu niko me neće čut od muslimana'”. Ne sjećam se NTR-a, ali pamtim Sarajevo koje ga se sjećalo. Dragocjene su knjige u kojima uspomene nastavljaju da žive i nakon što nestane jednoga svijeta. Takve knjige su žive. Noću silaze s polica i šetaju po sobama i bibliotekama, viđamo ih po ulicama nestalih gradova, kako plaču, smiju se, umiru svakodnevno kao ljudi.
*

Miljenko Jergović
6 mikro kolumni napisanih za Danas, Sajamski vodič, 27.10 – 01.11.2014.
Preuzeto sa: http://www.jergovic.com/ajfelov-most/sajmeni-dani/ 
 02. 11. 2014

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...