Od Alepa do Preševa i dalje

Majstore, sve ovo što ovdje vidiš, to ti je samo dvadeset posto onih koji su prešli granicu – govori nam vozač jednog od autobusa parkiranih preko puta Prihvatnog centra za izbjeglice u Preševu, gradu na jugu Srbije, uz granicu s Makedonijom. Teško nam je u to povjerovati dok gledamo dvjestotinjak mladića kako se naguravaju na ulazu prihvatilišta. Policajci koji ih pomalo propuštaju unutra, kako bi im službenici uzeli podatke i tutnuli u ruke dozvolu boravka u trajanju od 72 sata, preko lica nose maske, kao da kontaktiraju sa zaraženim bolesnicima.

U prihvatilištu se ljudi ne zadržavaju dugo, izlaze čim dobiju dozvolu i obave liječnički pregled. Jednom stanovniku Preševa sudbina je dodijelila neobičnu ulogu: prilazi onima koji izlaze iz centra nemajući pojma kamo će, ljubazno im se predstavlja i potom ih prevodi preko ceste, do vozača autobusa. Za tu ‘kompliciranu’ radnju dobiva tri eura po glavi – na parkingu je u svakom trenutku dvadesetak autobusa koji se brzo pune, pa je njegova zarada 150 eura po svakom vozilu. On je samo jedan od stotina onih koji zarađuju na očajnicima u ovom dijelu svijeta. Vozači su uglavnom privatnici. Karta do Beograda stoji 25 eura, što znači da se po jednoj turi zaradi najmanje 1.250 eura; u dva sata, koliko smo boravili ondje, parkiralište je napustilo najmanje sedam autobusa…

Rijeci ljudi nema kraja. Prilazimo čovjeku za kojega kažu da zna engleski. Okružen je mladim djevojkama, pokrivenim maramama.

- Molim vas, ne mogu sada pričati s vama, želimo samo malo privatnosti, putujemo jako dugo. Tu su mi dvije sestre i njihove prijateljice. Kako da dođemo do Njemačke?

Nemamo odgovor na to pitanje, pa prilazimo mršavom mladiću s naočalama, koji izgledom odudara od većine.

- Ja sam Hasan iz Alepa u Siriji - kaže, a u glavi nam se roje slike razaranja toga grada, toliko puta viđene na televiziji. Njegov optimizam posramljuje, djeluje kao da nema nikakvih problema i kao da je najjednostavnija stvar bez dokumenata stići do Preševa i drugih odredišta na kojima te nitko ne želi.

- Želim u Švedsku. Nemam nikoga ondje, ali to je uređena, normalna zemlja. U njoj će mi biti lijepo. Samo želim nastaviti studij, upisao sam medicinu, prva godina… - nastavlja Hasan.

Prisjećamo se nekih svojih drugova, današnjih liječnika, i njihovih priča o ispitima, posebice o anatomiji… Umjesto da štreba za najteži ispit na faksu, Hasan prolazi avanturu života.

- Imam problem. Moja se mama razboljela, a onda i brat. Sada su u Nišu, u bolnici. Moram do njih, da vidim kako su, i ne znam hoću li se registrirati ili riskirati…

Ponovno ne znamo što odgovoriti, pa ga pitamo kako je bilo na putu.

- Moja obitelj nije htjela otići, ali kuća nam je srušena i morali smo poći. U Turskoj nije bilo problema, Grci su nas tretirali kao životinje, do Makedonije smo pješačili preko planina, putovali smo vlakom, brodom. Ne znam ni sam kako smo uspjeli. Da se barem mama i brat nisu razboljeli…

Ostavljamo Hasana njegovim mislima, sustiže nas čovjek u policijskoj uniformi. Ne predstavlja se, nitko vam ovdje ne govori svoje ime, ali započinje priču.

- Pre nekoliko dana zaustavim jedan pežo 206, onaj mali, a u njemu 17 njih! Ej, kako su samo stali… Neka je za svakog uzeo 50 evra, pa računaj. Odvedem ga u stanicu. Napravim zapisnik i kod suca. Sudac ga pusti… i šta ja sad da radim? Sutra ću ga opet hapsiti. Čoveče, otiđi malo dalje u sela oko Preševa, u polja… samo auti idu kroz njih, voze ih iz Makedonije.

Policajčevu priču potvrđuje taksist:

- Svi voze izbeglice, dragi prijatelju, svi im uzimaju pare, ali znaš ko najviše? Policija! Policija im najviše uzima!

Provjeravamo kod onih kojima najviše vjerujemo, kod izbjeglica: Mustafa Alkurdi, bio je trgovac u Damasku. Pitamo ga za krijumčare i policajce, ali kao da nas ne čuje.

- Glasao sam za Asada. Ne pitaj me što sada mislim, sada nisam ni za koga. Neka dođe na vlast tko hoće, samo da u mom gradu opet bude mir. Želim samo da rat prestane. Imam putovnicu, nakon što sam otišao iz Sirije radio sam u brazilskom konzulatu u Istanbulu, a onda su mi Turci ukinuli radnu vizu samo zato što sam Sirijac. Sada mi ne daju da se slobodno krećem. Hoću u Njemačku, a sa svojom putovnicom ne mogu nikamo. Zar je sramota biti Sirijac?! Pa Damask je najstariji grad na svijetu! Ponosan sam na Siriju, to je najljepša zemlja - govori Alkurdi. Nakon što je izbacio dio frustracija, prisjetio se i pitanja koje smo mu postavili.

- Samo ću reći da sam na putu s dijelom obitelji i da nas je dosad to koštalo oko šest tisuća eura!

Svjetski mediji bili su se raspisali o dječaku koji je iz vlaka prekrcanog izbjeglicama dozivao majku koja je ostala na peronu u Đevđeliji. Slično je bilo i u Preševu, ali sada, kada je država privatnicima dopustila prijevoz izbjeglica autobusima, situacija se mijenja. Zanima nas zašto većina putuje samo do Beograda, iako im je cilj ući u Mađarsku.

- Mogu ih voziti do Subotice, ali ne žele. Imaju mobitele i cijelim putem pričaju sa svojim ljudima koji ih čekaju u Beogradu. Oni ih preuzmu i vode svojim putevima - odgovara jedan vozač.
Policajac i taksist otvoreno pričaju kako Makedonija i Srbija dobro surađuju.

- Makedonci ih se samo žele rešiti. Dovedu ih do granice, izbace van i kažu im da samo moraju izbegavati granični prelaz. Preuzmu ih vodiči, uzmu im pare, prevedu u Srbiju, pa onda, brate, završe ovde. To je dogovor sa Srbima, razumeš?

Vozači autobusa su uglavnom Srbi, a policajci i taksisti Albanci. Prije desetak-petnaestak godina, kada je Kosovo gorjelo i kada su stotine tisuća Albanaca bježale u Makedoniju a masa Srba u Srbiju, i jedni i drugi tražili su pomoć i proklinjali sudbinu. Danas samo gledaju kako uzeti što više novca onima koji su vjerojatno u goroj situaciji od one u kojoj su oni tada bili, jer sadašnje izbjeglice nitko u Europi zapravo ne želi. Promatramo lokalne derane kako se rugaju izbjeglicama i odvode ih na punjenje mobitela.

- Uzmem im pet evra za punjenje, šta da ne - govori jedan od pubertetlija, dok mu se usne razvlače u osmijeh. Sretan je, postao je pravi poduzetnik.

Odlazimo iz Preševa. Dok se vozimo, uz nas korača grupa mladih, tek koju godinu starijih od posljednjeg ‘poduzetnika’; to su zasigurno neki od onih koji se nisu prijavili u Prihvatni centar. Među njima poznato lice, Hasan iz Alepa: krenuo je pješice prema Nišu s mlađim bratom i omanjom grupicom. Frustrira činjenica da ni njima ne možemo pomoći. Ponudili smo mu prijevoz, no ne žele se razdvajati, a svi ne stanu u automobil. Niš im je daleko, Švedska još dalje…


Saša Kosanović

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni