Odlazak radnika tvornice olovaka

Dvije će godine danas otkako je otišao Mirko Kovač. A mene još uvijek ne napušta osjećaj da o odlasku dragoga prijatelja i dragoga pisca ne bih mogao napisati ni slova da mi se u toj zanijemjelosti tko zna otkud nije javila ona rečenica Eliasa Canettija: “Ako već tako mora da bude – a kažu da mora – ako već sasvim izvjesno tako mora da bude, hoće da umre sa žutom olovkom u ruci, nadvijen nad riječju što grmi protiv smrti.”

Dva će dana danas otkako je otišao još jedan drag čovjek, prijatelj, pisac i još puno toga što stane u samo jednu riječ. Riječ Arsen. U kojoj je, kako je sam govorio, i otrov i lijek, i Dedić i Lupin. I u kojoj je – kako se zna a da to nitko i ne mora reći – i muzika i tekst, i slika i svijet… Arsen, došao na svijet iste godine kad i Kovač, i otišao u istome mjesecu kolovozu, dvije godine nakon Mirka. I ja opet nemam nikakvu drugu olovku, osim one Canettijeve, stare i žute, kojom bih odbio potpisati kapitulaciju pred činjenicom još jednog odlaska.

A i ne znam za olovku koja bi bolje od te Eliasove pristajala Arsenovoj ruci. Ruci na čijem je prstu još davno izrastao popriličan žulj. Žulj neprolazan, žulj zarađen pošteno, da ne može poštenije. Žulj ruke tako čarobno umjetničke i tako ponosno radničke. Žulj stečen svakodnevnim oštrenjem olovke.

“A šta misliš: tko bi mi napisao sve one partiture da ja svakog jutra ne naoštrim olovku?! Pa kad me pitaju, a znaš već šta znaju pitat: ”Arsene, možete li nam otkriti u čemu je tajna vaše kreativnosti i produktivnosti? U čemu je tajna vašega stvaralaštva?”, ja im pokažem ovaj žulj i kažem: ”Tajna stvaralaštva je, kao što iz priloženoga možete vidjeti, u oštrenju olovke. Kad je naoštrim, onda najčešće nešto i napišem”.”

Urezala se ta Arsenova priča u ovo moje sve varljivije sjećanje, toliko da sam jutro nakon njegova odlaska najprije pomislio – a tko će danas naoštriti olovku? I onda sam uvjeravao samoga sebe kako ne može biti slučajno to što čovjek koji je tako čvrsto i žuljevito srastao s olovkom nije preživio dan kada je radnicima Tvornice olovaka Zagreb istekao otkazni rok, kada je zadnja šihta TOZ-ovaca proizvela posljednje zagrebačke olovke, posljednje boje drvene i boje vodene, posljednje flomastere i tempere, pa pogasila strojeve i otišla preko tvorničke kapije.

Bila je ta tvornica jedva godinu dana starija od Arsena, pa će u njihovu istodnevnom gašenju netko pronaći i generacijsku simboliku. A ja se sve nadam da su radnici Tvornice olovaka u Zagrebu osjećali da je i Arsen bio jedan od njih, da su olovke izrađivali puna srca znajući da će ona olovka koja završi u njegovoj ruci pisati i dušom i srcem, da se tvornički posao njihov i tihi obrt Arsenov već samim dodirom olovke uzajamno oplemenjuju.

I sve nešto mislim kako Arsen ne bi znao dočekati jutro u svijetu gdje je ljudima oduzeta mogućnost da stvaraju olovke. I kako bi se u takvome jutru osjećao kao otpušteni radnik Tvornice olovaka. Onaj koji je čitav svoj radni vijek proveo pretvarajući olovke u stihove i note, u pjesme i prepjeve. Onaj bez čijega bi rada olovke ostajale nedovršene.Onaj čijom je olovkom napisano “okružen sam smrću / mater kemal bulat zvonko / okružen sam smrću / kao škorpion / plamenim kolutom / i što sad / ne da ga se preskočiti / ne da ga se ugasiti / znači / probosti sama sebe / otrovanim žalcem”.

Onaj čijom je olovkom napisano “ja sam živ dokaz / da i poslije smrti / ima smrti” kao nastavak rečenice izgovorene nešto ranije, odmah nakon Padove: “U svakom slučaju sam dokaz da poslije života ima života.”

Onaj kojemu bi bilo jasno zašto se od njega opraštam stihovima što ih je ispisao 9. listopada 1978. kada je otišao njegov Brel, njegov Jacques: “ja sam bio oduvijek / njegov najgori đak / sve što sam izmislio / već je rekao Jacques”.


Predrag Lucić

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića