Uzalud Orbanu zid, ljudi s istoka prolaze kroz zidove

Započetu seobu naroda nije moguće zaustaviti. Ne postoje prepreke, fizičke niti metafizičke, političke ni duhovne, nema tako visokog ni čuvanog zida koji bi danas mogao zaštititi Europu od ljudi koji su se pokrenuli i napuštaju svoje domovine. Napuštaju ih zato što su ih vojne i političke akcije Sjedinjenih Američkih Država i Europe na to natjerale. Svaki, ali baš svaki izbjeglica koji se danas kreće preko Makedonije i Srbije prema Madžarskoj, kao i svaki onaj njegov drug koji se davi u moru oko Lampeduse, postao je izbjeglica jer mu je ta ista Europa život u domovini učinila nemogućim. I to je nešto što se ne može dovoljno puta ponoviti. Ne bježe ti ljudi u pohodu za boljim životom i ekonomskim prosperitetom, kako govore pijane briselske budale, nego bježe u potrazi za bilo kakvim životom. Zato su tako nezaustavljivi, i neće ih zaustaviti prijetnje smrću, pa ni sama smrt.

Svakoga dana uz Balkanski se poluotok kreću kolone nevoljnika. Pristižu sa Levanta, Sirijci, Iračani, Afganistanci, Kurdi, redom sve sami muslimani. Kreću se u zatvorenim kamionskim furgonima, u pretrpanim kombijima i pokvarenim cestovnim hladnjačama – svojevrsnim dušegupkama, bez ventilacije i bez svjetla, ili putuju u izvanrednim željezničkim kompozicijama, preko europskog dijela Turske, kroz Grčku i Makedoniju, sve do južne Srbije. Najsporije su to željeznice u Europi, neusporedive s onim njemačkim ili francuskim, ali na kraju, ipak, stižu do posljednje stanice, do Vranja u južnoj Srbiji. Posljednja dionica od Kumanova duga je 63 kilometra, ali njome se, po redu vožnje, putuje dva sata i pet minuta, a u zbilji i puna tri sata. U Vranju ti ljudi bivaju uvedeni u azilantske protokole. Međutim, to je samo formalni postupak, jer njima nije na umu da ostaju u Vranju ili u Srbiji. Njihov cilj je srce Europe: Njemačka, Francuska, Danska, Velika Britanija…

Preko Srbije opet na različite načine nastavljaju put. Do Subotice i do Horgoša, do beskrajne ravnice kroz koju je prije devedeset i šest godina povučena granica između ratnih gubitnika i pobjednika: osamostaljene Madžarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, mnogi su stigli pješice. Muškarci u najboljim godinama, njihove žene, razotkrivenih vratova i lica, kosa i ruku – svega onog što pravovjerna muslimanka ne bi trebala pokazivati – i njihova djeca, što su se rađala od Levanta do Bangladeša i od Alepa do Babilona, a živjet će Bog zna gdje, tad kreću preko te ravnice, u Madžarsku, i u Europu bez granica, da bi stigli u raj. U onaj isti raj na koji su računala slavenska plemena, kada su se tokom stoljeća sedmog, osmog ili devetog spuštala preko Ukrajine prema južnim morima.

Viktor Orban, madžarski postdemokratski premijer, najavio je izgradnju zida prema Srbiji. Taj zid, vjerojatno, i ne bi bio pravi zid, nego bi nalikovao ogradi u koncentracijskom logoru. Drveni ili metalni stupovi, a između njih bodljikava žica. Na svakih petstotinjak metara osmatračnice s mitraljeskim gnijezdima. Od čega, međutim, Orban brani Madžarsku ako ti ljudi nemaju namjeru da se zadrže u njegovom zemlji? Oni se, sasvim sigurno, ne kane zaustavljati do Austrije. Osim toga, briselska visoka porta već je odlučila da se Madžarska i Bugarska oslobode obaveze prihvata izbjeglica. Bugarska zbog siromaštva, a Madžarska? Zbog čega ona? Zbog specifičnoga političkog uređenja, koji je sam Orban pred Angelom Merkel nazvao – neliberalna demokracija?

U obranu neliberalne demokracije Viktor Orban će graditi zid, tačnije ogradu. Njezina stvarna svrha nije, međutim, da se zemlja brani od izbjeglica s istoka. Oni će nalaziti rupe u ogradi, rezat će bodljikavu žicu, uzmicati pred mitraljeskim rafalima, ili ginuti od njih. Europa ne broji mrtve sa istoka i juga, kao što ne broji ni žive. Ta famozna ograda, taj zid ustvari treba da zaštiti Madžarsku od njene vlastite slobode. Zidom se Orban prikazuje kao zaštitnik nacionalnih, vjerskih i rasnih vrijednosti unutar same države. Naime, njegov model neliberalne demokracije, koja podrazumijeva i antisemitizam, i fašističke modele okupljanja narodnog kolektiva, i otvorene simpatije prema Vladimiru Vladimiroviču Putinu, i povijesni revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat, u posljednje vrijeme sve više ugrožava pokret Jobik, koji ne samo da je najjača neonacistička partija u Europi, koja ima svoje paravojne formacije, koje svako malo marširaju madžarskom provincijom, pale romska sela i najavljuju obračune s peštanskim Židovima i masonima, nego imaju i vrlo ozbiljan i zavodljiv plan o povratku teritorija koje su Madžarskoj oduzete Trianonskim ugovorom. Osim dijelova Rumunjske, cijele Vojvodine i fragmenata uže Srbije, Jobik je ozbiljno zainteresiran na najveći dio sjeverne Hrvatske, uključujući Zagreb, te naravno, staru madžarsku luku – Rijeku. Izgradnjom zida i dodatnom fašizacijom društva Viktor Orban bi da se pred biračima pokaže radikalnijim od Jobika. Ali tko zna hoće li mu to uspjeti. Kada biraju fašiste, glasačke se mase u pravilu odlučuju za one koji to jesu, a ne za one koji glume fašizam. A u Madžarskoj je takva situacija da se bira isključivo između Orbana i Jobika.

Orban bi da narod uplaši nadirućim muslimanima. Duž puteva kojim se kreću migranti, postavljeni su golemi bilbordi s natpisima: “Ako stigneš do Madžarske, poštuj naše zakone” ili “Ako stigneš do Madžarske, nemoj uzimati posao Madžaru”. Naravno, natpisi su na madžarskom, a ne na arapskom, kurdskom, turskom ili, barem, engleskom jeziku. Jasno je kome su namijenjeni i što bi trebali proizvesti. Novinar Gabor Bodis je u novinskom eseju pisanom iz Budimpešte za beogradsko Vreme izvijestio o “nacionalnoj konsultaciji”, što ju je raspisala Orbanova Vlada. Na kućne adrese svih građana stigli su anketni listići s po dvanaest pitanja, među kojima Bodis kao najkarakterističnije izdvaja posljednje: “Slažete li se s Vladom Madžarske da umjesto imigranata podršku zaslužuju madžarske obitelji i djeca koja će se tek roditi?” Još se ne zna kakav je rezultat “nacionalne konsultacije”, ali ga se lako da naslutiti.

Započetu seobu naroda nije moguće zaustaviti. Ne postoje prepreke, fizičke niti metafizičke, političke ni duhovne, nema tako visokog ni čuvanog zida koji bi danas mogao zaštititi Europu od ljudi koji su se pokrenuli i napuštaju svoje domovine. Napuštaju ih zato što su ih vojne i političke akcije Sjedinjenih Američkih Država i Europe na to natjerale. Svaki, ali baš svaki izbjeglica koji se danas kreće preko Makedonije i Srbije prema Madžarskoj, kao i svaki onaj njegov drug koji se davi u moru oko Lampeduse, postao je izbjeglica jer mu je ta ista Europa život u domovini učinila nemogućim. I to je nešto što se ne može dovoljno puta ponoviti. Ne bježe ti ljudi u pohodu za boljim životom i ekonomskim prosperitetom, kako govore pijane briselske budale, nego bježe u potrazi za bilo kakvim životom. Zato su tako nezaustavljivi, i neće ih zaustaviti prijetnje smrću, pa ni sama smrt.

Seoba naroda nije dnevnopolitički događaj. Riječ je o civilizacijskom potresu i preokretu nesagledivih razmjera, koji će izmijeniti lice i bit Europe. Prvo će se odustati od demokratskih principa – kao što se već odustalo od nedodirljivosti i neporecivosti ljudskih prava – zatim će se nacionalna većina pretvoriti u manjinu, religija starosjedilaca bit će potisnuta religijom pridošlica, i Europa će doživjeti ono što najavljuje njezin rasistički trubadur Houellebecq. Ali neće to biti posljedica agresivnosti islama, ni orijentalnog fatalizma, koji ljudima dopušta da prelaze granice vlastitog života. Seobu naroda izazvala je nezajažljiva proždrljivost Europljana i nezasitost liberalnog kapitalizma. Nakon što su Europljani skupa s Amerikancima popljačkali njihove zemlje, nakon što su prisvojili njihova naftna polja ili ih zelenaški kreditima doveli do ekonomskog sloma, bilo je logično da ti ljudi krenu tražiti spas. A gdje bi ga drugo našli nego u Europi?

Za sada, Europa je ponudila samo jedan model zaustavljanja te seobe: izgradnja sabirnih centara, iliti koncentracijskih kampova, izvan Europske Unije: u Libiji, na Kosovu ili u Srbiji, to je, zapravo, svejedno. To je ideja europske desnice i fašista. Ljevica, pak, nema nikakvu ideju, osim što lamentira nad sudbinom tih ljudi i snebiva se nad brutalnošću desnice. Jedini koji zna što bi s tom rijekom naroda je Viktor Orban. On će nevoljnike upotrijebiti za svoje unutrašnjopolitičke potrebe.

Na zapanjujuću ideju izgradnje zida prema Srbiji Bruxelles je reagirao konstatacijom kako to nije dobro, biva zidovi i ograde nisu dobri, ali kako te stvari nisu u ingerenciji zajedničkih europskih institucija, nego su lokalna madžarska stvar. Takvog cinizma nije u europskoj politici bilo još od onog 29. rujna 1938. kada su Chamberlain i Daladier u Münchenu potpisali europski pakt s Hitlerom. Naravno, nije Viktor Orban usporediv s Hitlerom – premda Juncker jest s drugom dvojicom budala – već i zato što Madžarska nije usporediva s Njemačkom. Ali ako stvari svedemo na jezik i stil, i na suštinu političke poruke, stvar biva slična. Proglasivši svoju nenadležnost nad bodljikavom žicom i zidovima, Europa odustaje od svih svojih nadležnosti, osim onih koje se tiču zaštite bankovnog sustava.

I tako se od Levanta kreću ljudi i narodi čija se vjera i nada svela na jedno: osvojiti srce Europe i zakoračiti u raj. Sretnete li ih na njihovom putu, budite dobri prema tim ljudima, nahranite ih i obodrite. Oni su budući Europljani.


Miljenko Jergović

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni