Krleža, Hrvati i Srbi

Iako član Komunističke partije Jugoslavije od 1919. godine, često je bio u opoziciji spram nekih njenih stavova, posebno u pogledu nacionalnih odnosa. Krleža je to pokušavao obrazložiti pojavom da nijedna komunistička partija, pa ni Komunistička partija Jugoslavije, nije uspjela stvoriti vlastitu inteligenciju. Cijenio je to da je Komunistička partija Jugoslavije učinila niz krupnih stvari, što joj niko ne može poricati, ali joj je zamjerao da nije uspjela stvoriti svoju inteligenciju.

Hrvatska čaršija ga nije trpila zbog njegovog kritičkog stava spram hrvatstva. Za njih je bio Srbin i unitarist koji je, eto, bio prešao i u Beograd da otuda „napada” sve što je hrvatsko. S druge strane smatran je frankovcem i ustašom, za ustaše je bio marksist i komunist, za pojedine marksiste salonski komunist koji nije došao u partizane, za klerikalce antikrist kojeg treba razapeti, luteran, sotona. Odricano mu je i jugoslavenstvo, iako je za sebe znao reći da je Jugoslaven, ali ne koncepta Aleksandra Karađordevića i Pere Živkovića. Bio sam dobar Jugoslaven i danas sam to, isticao je 1976. godine.

Za života se naslušao kritika po kojima je internacionalistički odrod koji mrzi hrvatstvo, premda je u toliko svojih radova varirao upravo temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećanja. Neki od njih, poput „Hrvatske književne laži”, shvaćeni su kao antihrvatski pamflet, kojim je izdao narodnu tradiciju krčeći svoje mjesto u istoriji. A uvijek kada je negativno govorio o raznim hrvatskim stvarima i prilikama, pojavama i događajima, isticao je da to čini u najboljoj namjeri. Za sebe je govorio daje u tim redovima bio liječnik-dijagnostičar sa željom da bolesnik stane na svoje noge i ozdravi. („Kad neko čita Kroatiku moze doći do zaključka da sam ja kroatofobil, da mrzim Hrvate, ali zapravo sam liječnik nad krevetom bolesnika i želim da bolesnik ozdravi. ”)

Nakon smrti neki su ga katolički teolozi svrstali u okvire „katoličke teološke misli”, ističući da je u nju iznikao iz „duhovne situacije hrvatskog naroda”, još preciznije „iz hrvatskog katolicizma”, da je bio „pod kožom, u krvi, hrvatski katolik”, koji je djetinjasto proveo u sjeni kaptolskih crkava. A svoj odnos prema religiji Krleža je možda najbolje izrazio u pismu Marku Ristiću prvog oktobra 1940. godine: „Ja ne vjerujem u bogove, ali ja se ne ljutim na vjernike koji vjeruju da će im bog pomoći, no ja isto tako ne spadam u razočarane vjernike koji mrze boga, jer ga smatraju razlogom raznovrsnih nedostataka svemirskog uređenja (...) Netko tko u boga vjeruje razlikuje se od onoga tko u boga ne vjeruje samo po svom stavu spram jedne fikcije, kao što se i onaj čovjek u Stenjevcu koji vjeruje u Sebe da je Bog razlikuje od onog drugog pacijenta koji to njemu ne vjeruje samo po tome što su i jedan i drugi pacijenti s različitim sistemom u glavi.”

*

Uzdizanje narodne poezije, kao simbolike jednog mrtvog istorijskog perioda, na rang nacionalnog ideala, Krleža je nazivao intelektualnim zakašnjenjem. Smetale su mu i interpretacije po kojima smo, u dobroj mjeri, kao narod odgojeni uz narodnu pjesmu. Tu romantiku naše narodne pjesme smatrao je za pjesničku tlapnju nad istorijskim stratištima, „težak uzdah nad smrti naše civilizacije”. Narodna poezija satkana je od leleka pokoljenja kao pučka, gruba logika bijede „kompendij našeg primitivnog, arhajskog znanja, ona je, u jednu riječ, duhovni point d 'honneur siromaštva”. Krleža se ismijavao na račun deseterca kao tobože najdubljeg smisla našeg istorijskog opstanka. Zato je zapisao da nam je sljepački deseterac postao jalovom nadom i „ako tako produžimo krepat ćemo na ovoj historijskoj cesti”. Narod se, smatrao je, treba izraziti nekim novim, a ne deseteračkim, arhajskim, patrijarhalnim formulama. „Na tako romantičarski način mislili su i naši stari da bi trebalo 'produbiti viteški duh' naivnim parolama: 'Pjesma nas je održala, njojzi hvala', a meni danas takvi loši stihovi ne govore više ama baš ništa”. I zašto naš narod nije dalje od vica otišao, pitao se Krleža.

Krleža nije mogao da shvati da sami sebe ustrajno prikazujemo u najbanalnijoj folklorističkoj rasvjeti, „a onda se čudimo što su nas svrstali u etnografski muzej kao lutke u gaćama i opankama”'. Jesu li šajkača i fes nacionalne kape!? I ti Dunaj svetu reci, da svoj narod Hrvat ljubi, lijepa naša puna flaša. To ti je naš narod, pisao je Krleža. Međumurac i madžarski Zadunavac bliži su jedan drugom po šaranju uskršnjih jaja, po preslicama, kolačima, nošnji, običajima nego Međumurac i Konavljanin. „Te voštane pojave nacionalne, kulturne i socijalne svijesti, koje nas ne gnjave samo po etnografskim muzejima svojim nošnjama i svojim običajima, svojom narodnom pjesmom, svojim tamburicama, svojom lošom kuhinjom, i harmonikama, gočevima, tupanima, trubama, klarinetima, diplama, plisiranim suknjama, vezivom i plesovima, patetični su simboli naših ilirskih narodnosti”. Krleža je jedan od onih autora koji su ukazivali da su Hrvati i Srbi koji su živjeli kao carski graničari bliži jedni drugima nego gradovi koji su ih odgojili u narodnoj svijesti na crti ekskluzivnog srpstva ili hrvatstva. Razlika između dalmatinskog Zagorca koji živi bjednije od svoje koze i zagrebačkog .prosječnog nosioca nacionalne svijesti n feudalnog hrvatstva, ta distanca je nerazmjerno veća unutar tog hrvatstva nego u različitoj nacionalnoj svijesti kod istih socijalnih slojeva. Prosječan Negotinac, po njemu, bliži je bugarskom prosječnom tipu nego Srbinu kraj Budima kojeg prezire kao prečanina i inostranca, jer se u okviru srpske nacionalne svijesti Austrija smatrala sablašću koja dijeli srpstvo na zonu Srbijanaca i prečana.

Narodnost, slikovito će zapisati Krleža, to su uspomene na zastave, ratove, uniforme, na prošle dane, karnevale i krvave dane. Narodnost su snovi kako bi moglo biti bolje nego što jeste. To su pročitane knjige. To su popularna izdanja naših matica koja bude iluzije o hrvatskim i srpskim kraljevima, o velikoj i slavnoj prošlosti, pjesme koje nas vode putem nacionalnih obmana. Narodnost je pamćenje kroz vijekove. Te malograđanske šeme narodne svijesti pretvorile su se u bolećivi kampanilizam: „Ja bih umro od stida prije nego što bi se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva, i ako to nije dim, što je onda dim na ovom svijetu (...) ja ne znam kakvo je to prokletstvo da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je zapravo sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i barbara, od grobalja i zvonika, od grobalja, znači per saldo - od dima i od tamjana”. Mogli bismo reći da ni do danas nismo uspjeli izbjeći vulgarno preuveličavanje nekih prošlostoljetnih nacionalnih romantičkih svetinja.


*

Prateći rasprave o tome da li postoji jugoslovenski jezik, šta su srpskohrvatska ili hrvatskosrpska varijanta, kakva je to posebna varijanta hrvatskog književnog jezika za razliku od srpskog književnog jezika, Krleža početkom novembra 1967. godine zapisuje u „Dnevnik”: „Sviram svoju staru gramofonsku ploču o jednom jeziku koji se zove hrvatski ili srpski.” Nije li to, da su srpski i hrvatski j edan jezik, govorio i putem Kamila u „Zastavama”? „Ja sam od kad pišem mislio i govorio da je to jedan jezik koji su Hrvati oduvijek zvali hrvatski, a Srbi srpski. I to je dobro poznato. Nitko ne kaže da govori hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, nego svi kažu govore hrvatski odnosno srpski. Tako je na ulici, tako je u školi, tako je u životu uopće, a život je često najbolja mjera stvari.” I zaista, hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski kao jezik Hrvata, Srba, Muslimana, Crnogoraca i drugih kome je on maternji - bez obzira na različitost u varijantama; jedan je standardni jezik. On je temelj književnosti, kulture i kulturnih tekovina ovih naroda, zajednički medij nacionalnih kultura, sa osobenostima standardnojezičkog izraza kojeg treba njegovati u interesu tolerancije i unapređivanja jezičke kulture.


*

Po Krleži, nismo se ni pojavili, ni razvijali, ni civilizirali kao narod zbog toga što smo pripadali jednoj, drugoj ili trećoj vjeroispovijesti. Uticaj ovih triju religija na narodnu svijest ne treba shvatiti kao dogmu, kao princip ili model. Bilo kakvo tješenje nacionalnog pitanja koje nije areligiozno za Krležu je protuprogresivno i predstavljalo bi preživjele, reakcioname snage. On je bio posebno kritičan prema dezintegrativnoj funkciji religija i religijskih zajednica u nacionalnim odnosima. Zato je tražio da se, u interesu najširih narQdnih masa, najenergičnije razračunavamo sa vjerskim nesuglasicama i zabludama da je popovsko gledanje na naše nacionalno ujedinjenje progresivno. Za naše naciopalne odnose bitno je ne biti mitoman opterećen balastom prošlih vijekova, tradicijom i fetišizmom, i ne prihvatiti elemente koji nacionalnu svijest naših naroda i narodnosti grade po romantičarskom kalupu devetnaestog vijeka.


*

U „Tezama za jednu diskusiju iz 1935.”, Krleža je upozoravao na jačanje uticaja crkve i svećenstva koji rade po direktivama iz inostranstva. Ta crkva predstavlja trajnu negaciju svih onih koncepata koji se zasnivaju na idealističkoj pretpostavci „narodnog jedinstva”. „Po tom istom zakonu političke inercije, pravoslavna crkva dostojan je partner rimske. Prevladati obje crkve građanska klasa Jugoslavije nije i neće biti u stanju iz čitavog niza materijalnih razloga. Crkva i ta klasa su korelati”. To će dio crkvenog vodstva odvesti i u otvorenu suradnju s fašizmom.



Ivan Cvitković, odlomci iz knjige Krleža, Hrvati i Srbi

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni