Svi (ni)su Charlie Hebdo

Nakon brutalnog terorističkog čina u kojem su ubijeni karikaturisti ovog lista, odjednom su su svi Charlie Hebdo. Ta bi solidarnost bila divna da nije licemjerna. Jer, ovaj je časopis grcao u tužbama raznoraznih evropskih uvrijeđenika. U Evropi je veliki broj onih koji su do jučer taj ljevičarski časopis smatrali odvratnim i neukusnim jer je napadao desničarske vrijednosti. No, kada ga treba kapitalizirati u svrhu svekolike ksenofobije, desničari su spremni da odjednom svi bez izuzetka sebe proglase Charlie Hebdoom, dakle braničem svesvjetkoga humanizma. Ne radi se tu ni o kakvoj katarzi već o pukom kapitaliziranju žrtve unutrašnjeg neprijatelja da bi se obračunalo s globalnim i povećao vlastiti ulog na svjetskom tržištu.

Logika terora je logika kretenizma. Dok su raznorazni Bin Ladeni, Bagdadiji i slični njima pizdili zbog takozvanih zapadnih interpretacija islama prešutjeli su da je interpretacija islama kao nazadne srednjovjekovne logike, zapravo, njhovo vlastito maslo. Prakse koje danas dominiraju islamskim svijetom nije izmislio Charlie Hebdo. Danas u nekim zemljama islamskog svijeta žene zbilja ne smiju voziti auto, djevojčice se ubijaju na putu do škole, kvazihalifati žive od trgovine bijelim robljem. Sve te gadarije nisu izmislili karikaturisti iz Charlie Hebdoa. Zato bi, kada već govorimo o blasefmiji i ismijavanju islama, trebali okrenuti glave ka istoku. Niko islam nije ponizio kao Bagdadi i njegove brojne inkarnacije. No, to ne sprječava neke dijelove muslimanskog svijeta da mu kliču jer su, strpani u sumanutu dijalektiku zapadnog imperijalizma i reakcionarnog islamizma, došli do zaključka da je podržavanje kojekakvih Bagdadija i Boko Harama suprostavljanje onome što se naziva zapad. A nije. Famozni rat civilizacija je, zapravo, rat interpretacija.

Greška u koju upadaju svi redom jeste kazivanje o zapadu i islamskom svijetu. Ne postoji homogeni zapad, niti postoji homogeni islamski svijet. Zapad jeste Pegida, ali su zapad i ljudi koji danima protestiraju u Njemačkoj i Švedskoj protiv islamofobije. Islamski svijet jesu kojekakve Džehbetul-Nusre, ali su islamski svijet i ljudi koji su danas na društvenim mrežama napisali “Je suis Charlie” znajući da bi im neki sumanuti terorist mogao pokucati na vrata zbog toga.

Mnogi su francuski časopisi, među njima i Jacobin, istakli kako satiričari Charlie Hebdoa nisu bili sveci nego su često koketirali s rasizmom. No, satiričari ovog magazina nisu ni htjeli biti sveci, niti je satira svetački žanr.

Teroristi koji su ubili dvanaest nedužnih ljudi su svojim činom dali ključ u ruke rastućoj ne samo islamofobiji, već sveukupnoj ksenofobiji u Europi. Teroristi iz godine u godinu daju vjetar u leđa imperijalistima. I obratno.
Druga strana medalje jeste licemjerna europska javnost. Ista ona koja je karikaturiste iz Charliea gledala kao gomilu klošara i idiota u ono doba kada su crtali pedofilske bahanalije katoličke crkve ili terorizam Benjamina Natanyahua. Ta javnost danas karikaturiste iz Charliea odjednom proglašava genijima karikature. Sreća te javnosti je da su satiričari mrtvi i ne mogu reći ništa o tretmanu koji su imali u europskim neoliberalnim okvirima. Mrtva usta ne govore i ovako će europski desničari koji su do bola mrzili Charlie Hebdo uzeti simbolički kapital iz pariškog masakra i njime podgrijati svoj rasizam.

Zabrinjavajuća je stvar i pitanje zašto niko ubojice nevinih ljudi ne naziva muslimanskim desničarima kada se zna da tradicija muslimanske ljevice postoji i da je, ma kako se prešućivalo, ta tradicija razmjerno dugačka. Zapad spašava sam sebe od pošasti islamizacije. Istok spašava sam sebe od pošasti demokratizacije. A koliko svaka od skupina sama sebe interpretira mesijanski (za razliku od one druge homogene i demonske), toliko je konkurentna na tržištu ideologija. Jer, ovdje se zbilja radi o konkurenciji. Na kraju, ne predstavljaju li se europski desničari čuvarima europskih vrijednosti baš onako kako se muslimanski desničari predstavljaju čuvarima muslimanskih. Svaki od njih sebe ujedno vide čuvarima vrijednosti cijelog čovječanstva kojemu oni drugi prijete. Iza ovih mesijanstava ne stoji ništa do li najprizemnija borba za to ko će spustiti šapu na resurse. I pri tome se mase discipliniraju svojom verzijom pravoga puta.

Nakon brutalnog terorističkog čina u kojem su ubijeni karikaturisti ovog lista, odjednom su su svi Charlie Hebdo. Ta bi solidarnost bila divna da nije licemjerna. Jer, ovaj je časopis grcao u tužbama raznoraznih evropskih uvrijeđenika. U Evropi je veliki broj onih koji su do jučer taj ljevičarski časopis smatrali odvratnim i neukusnim jer je napadao desničarske vrijednosti. No, kada ga treba kapitalizirati u svrhu svekolike ksenofobije, desničari su spremni da odjednom svi bez izuzetka sebe proglase Charlie Hebdoom, dakle braničem svesvjetkoga humanizma. Ne radi se tu ni o kakvoj katarzi već o pukom kapitaliziranju žrtve unutrašnjeg neprijatelja da bi se obračunalo s globalnim i povećao vlastiti ulog na svjetskom tržištu. Ovome korespondira i tobožnja solidarnost sa francuskim časopisom koja dolazi od raznoraznih balkanskih režimskih novinarčića koji su doprinijeli da iz naše avlije nestane jedan Feral Tribune. Oni koji su do jučer novinare jedinog ozbiljnog satiričnog lista kojeg je Balkan ikada imao predstavljali kao kojekakve mogule koji do grla grcaju u nekretninama i time podržavali hajke koje su vođene protiv Ferala, danas nariču nad sudbinom Hebdoa. Jer, to je civilizacijska obaveza. Isto kao što je u vrijeme Tuđmana civilizacijska obaveza bila ugušiti jedan list koji dira u nerv lokalnih nacionalista na predziđu kršćanstva.

I na kraju, ne zaboravimo da je i tridesetih godina cijeli jedan kolektiv, onaj jevrejski, smatran krivim za sve. A kako je završila ta evropska avantura poznato je. Ostaci toga su vidljivi i danas. U Francuskoj je, naprimjer, sahrana preminule romske djevojčice dozvoljena tek nakon enormnog pritiska javnosti.

Jedan od najistaknutijih karikaturista koji je jučer ubijen, Georges Wolinski, u intervjuu za Feral Tribune iz 1994. je rekao da ga je tužila Marine Le Pen. Ista ona koja će, sva je zgoda, dobiti iduće izbore jer su sljedbenici njenog brata po mračnjaštvu nekakvog samorpokalmovanog halife Bagdadija odlučili da pokažu kako revnosno čuvaju svoje vrijednosti.

Marine Le Pen koja smatra da muslimanska i jevrejska djeca čak ne trebaju ići u državne škole, na idućim izborima bi mogla zasjesti u fotelju. Zahvaljujući Bagdadijevim skautima. Penova je rekla kako će, ukoliko dobije izbore, uvesti smrtnu kaznu. No, smrtna kazna je u svijetu odavno uvedena. Pitajte karikaturiste Charliea kojima je smrtnu kaznu propisao neki Bagdadijev fanatik. Desničari će je samo institucionalizirati.


Amila Kahrović-Posavljak

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića