Pismo Marti


Draga Marta,
nisam više tako mlad.
Ne uvijek razgovorljiv
u želucu sam kao čir
nataložio mnogo neispričane tišine.
Koža mi štavljena u kafanskom dimu.
Obolio sam od praznih priča
koje su u meni nastanile
loptaste tumore uzaluda.
Oči sam postakljivao u mraku.
One nisu pale zvijezde,
nisu ih iz ognja vadili
nebeski puhači stakla
i kada plamte čine to
iz nekih potpuno nezvejzanih razloga
od kojih većinu
nije pristojno spominjati.
Tijelo sam gradio nalakćen, uležan, sjedeći,
tresući se od groznice ili smijeha.
Glazba koja me prati je tamnoćutna,
zaudara na samoću i hotelske sobe.
Volim gaziti opalo lišće
i utvarati si da razumijem
njegovu sudbinu
tako ljudski odigranu
kroz godišnja doba.
Marta, samo ljubav s tobom
je varanje smrti.


Marko Tomaš, „Pismo Marti”
Iz knjige „Varanje smrti”, LOM, Beograd, 2014.

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića