Trebali bismo u sebi graditi kulturu poraza

“Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužne umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini; dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle, izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih.” (Mirko Kovač)

Dok je Zvonko Kovač sabrano i sigurno izlagao mišljenje da je Mirko Kovač interkulturni pisac, iz publike mu je u riječ uskočio, suprotstavljajući se i negodujući, Bogdan Tanjević, protutvrdnjom da je Kovač interkontinentalni pisac. Nadgornjavanje bilo je kratko i žestoko, između vica i smrtne ozbiljnosti, i vraćalo se zatim kao šlagvort, naročito u vrijeme doručka, i za kasnovečernjih kavanski razgovora, u sva tri naša rovinjska dana. Zvonko Kovač, pjesnik i profesor na ovdašnjoj kroatistici, jedan on onih rijetkih za književnost ozbiljno zainteresiranih zagrebačkih profesora, Tanjević, košarkaški učitelj, jedan od najvećih koje je Europa imala u stogodišnjoj povijesti igre, ali i komparatist s beogradskog Filološkog fakulteta, iz jednoga moćnog naraštaja s početka šezdesetih; svaki je bio na svoj način u pravu, premda se ni s jednim, zapravo, ne slažem. Mirko Kovač, u ovu ranu jesen pisac je za mene privatni, a onda i lastvanski i trebinjski, najšire hercegovački, pisac beogradski, pomalo i zrinjevačko-kolodvorski, sudbinom rovinjski. No, svatko od nas govori iz vlastite perspektive, nalazeći u Kovačevim knjigama ono što prema svojim vlastitim čitateljskim i intelektualnim ograničenjima može naći. Tanjevićev je cijeli svijet, pa je on za njega interkontinentalni pisac, Zvonkova je cijela njegova bivša jugoslavistika, pa je Kovač njemu interkulturni. Moje je, pretpostavljam, nešto što je neusporedivo uže od svega toga.

Bili su to prvi Dani Mirka Kovača, održani u Rovinju, na kojima se u pet-šest sesija razgovaralo, uglavnom, o piščevom značaju i značenju, godinu dana nakon njegove smrti. Na trenutke sve je bilo kao na nekoj freski: pokojnik se pokušava vinuti u nebo i u život vječni, dok mu se suvremenici vješaju o skute, i povlače ga k zemlji. Ali tako biva kada su čitatelji poznavali svoga pisca. Tada se to poznanstvo nakon smrti samo razraste i počinje činiti smetnju u razgovorima o književnosti. Smetnja potraje koliko i sezona karmina, nakon čega se pomalo vraćamo knjigama. I čitamo ih nanovo i ispočetka.

Trećega dana, na kraju priredbe, u kongresnoj dvorani staroga socijalističkog hotela Park, na pozornici se zbila nepredviđena čarolija. Najavljeno je scensko čitanje pisama koja su razmjenjivali Mirko Kovač i Filip David, u kojemu će sudjelovati glumci Branimir Popović i Žarko Radić. I čitanje samo po sebi može biti uzbudljivo, ali ovo će, ipak, biti nešto drugo. Radmila Vojvodić aranžirala je i režirala kratki scenski performans, s filmom koji je neposredno prije dolaska u Rovinj snimila u Petrovićima, rodnom selu Mirka Kovača, u kojemu nakon ukidanja uskotračne željeznice (1974.) još malo tko živi.

Branimir Popović, podgorički glumac, precizne artikulacije i savršenog izgovora našega jezika, sa sigurnošću nekoga ovodobnog Ljube Tadića, deklamirao je Kovačeve pasaže, a odgovarao mu je, diskretno i pomalo iz drugoga glasa, kako to jest i u knjizi, Žarko Radić. Naime, premda su se dvojica prijatelja tri godine dopisivali preko crta fronte, preko zaraćenih i zaluđenih naroda i njihovih od rulje gorih elita, David je, što iz poštovanja prema stradanju prijatelja, a što zbog vlastite prirode, prepuštao Kovaču da to, uglavnom, bude knjiga o njegovoj sudbini – te se tako i našla u njegovim izabranim djelima – dok je sebe i svoju patnju postavljao kao neku vrstu supisateljeva zrcala. Upravo tako je i u ovoj maloj igri glasova i slika: Kovač je na sceni i u glasu bio dominantniji, premda je uz Žarka Radića na pozornici, tih i nijem, sjedio živi Filip David. Onaj odsutni, koji se, nepažnjom prijatelja obuzetih predstavom, možda baš u tom času vinuo u nebo nad Rovinjom, sasvim je bio u Popovićevom glasu.

U pismu napisanom od 30. studenog do 4. prosinca 1993, kada mu je još bilo ostalo skoro i dvadeset godina života, Mirko Kovač pisao je iz Rovinja u Beograd: “Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužne umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini; dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle, izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih.” (Ove riječi nije lako bez greške pročitati, u prirodnom tonu i lako, prekoračivši dvadeset i jednu godinu, skoro. Dobar slučaj je, uza sve drugo i uza sve druge, dopustio da se piscu želja ispuni do posljednje stavke, i da nas onda Radmila Vojvodić glasom Branimira Popovića na to podsjeti.)

Odmah zatim, ili malo prije toga, slijedio je razorni optimizam Lordana Zafranovića, koji je dan ranije prikazao film “Gosti i radnici”, što ga je radio skupa s Kovačem, i ona blještava svjetlost sunca nad Dubrovnikom, koje probija kroz prozore jednoga hrvatskog autobusa. Štošta je u ta sedamdeset i dva rovinjska sata bilo obilježeno piščevom prirodom, njegovim darom za bizarno i sklonošću da udesi nevjerojatne susrete, i međusobno suoči sudbine koje se bez njega međusobno ne bi srele ni u beskraju svemira. Recimo, konobar u jednoj slastičarni nije čuo za Mirka Kovača, i začudio se da je on živio u njegovu malom Rovinju. Bilo mu je žao što je vijest do njega stigla fatalno prekasno. Ili rojevi sitnih kineskih turista, koji su svakoga jutra zujali po osunčanoj dvorani za doručak, koji jamačno nisu čuli za Kovača kao ni za Dantea, ali svejedno, njihovo je prisustvo bilo kovačevsko. Kao što je kovačevski i sukob od kojeg je sve i započelo, između interkulturne i interkontinentalne koncepcije njegova djela.

Na odlasku, nisam stigao u miru i nasamo reći Bogdanu Tanjeviću zašto se, zapravo, ne slažem s njim. On je naraštaje svojih igrača učio tome kako da pobjeđuju. Bio je gospodar igre, još od Grenoblea 1979, kada je s Bosnom postao prvak Europe, i umio je da podigne tim iz provalije poraza. Ni u jednoj igri ne pada se tako duboko kao u košarci, kada zaredaju promašaji i lopta postane šira od obruča. Nigdje misao o pobjedi nije za pobjedu tako važna kao u košarci. Zato je u Tanjevićevom svijetu Kovač – interkontinentalni pisac. Dalje od toga nema, u intergalaktičnim sferama ne igra se košarka.

U mom svijetu, suprotno tome, vrijeme je da se, u sebi i oko sebe, razvija kultura poraza. Vrijeme je da naučimo živjeti s mišlju da smo izgubili, i da nas ništa neće osloboditi poraza. Izgubili smo, i zauvijek ostajemo u manjini. Prezrenoj, obespravljenoj, ne daj Bože, progonjenoj. Valja nam naći dostojanstvo u porazu. Upitate li čemu književnost, reći ću vam: eto, tomu književnost. 


Miljenko Jergović
Preuzeto sa: http://www.jergovic.com/kultura-poraza

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića