Snovi su jedina jasnoća u zamagljenoj dolini života

     Godišnje doba koje mi je krepilo dušu bijaše jesen, pogotovu kad se bablje ljeto otegne. Tada bih lijepe i sunčane dane provodio u svom vrtu, u laganim šetnjama, ili za baštenskim stolom za kojim sam proveo mnoge sate, sam ili sa svojim sablastima; tek proživio sam i dobar dio vemena, a ponajviše u kasnoj dobi kada su mi drugi već pričinjavali smetnju, a rodbina i bližnji predstavljali pravu napast. Satima sam sjedio sam prateći neobične pokrete u prirodi. Sve što bijaše uočljivo u mojem vrtu, od kukca do sjene oblaka, bijaše mi blisko. U starosti sam otkrio fantastičnu igru između usamljenika i ograničene okolice.

* * *

     Ako se sad osvrnem unatag, više nisam u stanju sagledati točku koja bi označila početak nečega; više ne postoji mjesto gdje se začela neka moja priča. Ono što mi s događalo, katkad mi djeluje kao tuđa povijest. I prije nego što zaplovim vodama Senilije, htio bih istaknuti važnost svojih snova. Za razliku od stvarnosti čija su događanja ograničena, pa i siromašna, san je raskošna, zadivljujuća, često okrutna i neobjašnjiva priča o dvojstvu, o raspadnutom ja na kojemu sam cijelog života radio - to mi je pričinjavalo zadovoljstvo i moj život činilo punim. Cijelog vijeka prikupljao sam podatke o sebi. Ako sada pogledam unatrag, moj je život bio bez mrlje, lirski uzvišen, oslobođen fanatizma i uvijek korak ispred ostalih. Drugi su motrili svijet oko sebe, a ja sam crpio iz svojih snova, iz podsvijesti i dubina svog bića. Ako baš hoćete, bio sam u neprijateljstvu sa stvarnim životom. Danas mogu mirno reći da su moji snovi jedina jasnoća u zamagljenoj dolini života. Pokatkad mislim da je sve ono što je prošlo beskonačni san, san bez buđenja ili samo budnost u snu.
      Bilo kako bilo, ova mi je priča donijela i jedno posebno zadovoljstvo: radeći na njoj predano sam čitao Junga. Njegov utjecaj se osjeća. Dok sam pisao, činilo mi se da razrješavam neki misterij vlastitog života, nešto nedorečeno i zamršeno u svojoj sudbini. Sada sam radostan što je moja ispoviejst uvrštena u jednu antologiju Sto najljepših priča, i što su se sastavljači sjetili zaboravljenog pisca koji još samuje u svome vrtu i nikomu ne otvara vrata, iako svake večeri neki sobar kuca na njih. Uživam u svojim čvrstim stajalištima, ne praštam nikomu i ne pružam ruku nikomu. Ostajem i dalje čangrizalo, a kad dobijem knjigu Sto najljepših priča, pročitat ću samo svoju, Otac i njegove riječi; druge me ne zanimaju - drugo me više ništa ne zanima.


Mirko Kovač, Ruže za Nives Koen (zbirka pripovjedaka)
Iz pripovjetke Otac i njegove riječi
   

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni