I čudim se kako mogu da nešto poetsko još istisnu iz sebe


     U čudnu me nedoumicu stavlja umjetnik koji ne osjeća potrebu da bude u stalnom svakodnevnom dodiru sa prirodom, koji godinama gazi kroz krtičji rov sve samih krutih razumskih stvari, a piše pjesme uvijek o onim istim zvijezdama koje je doživio kad mu je bilo sedamnaest godina. Znam, znam: umjetnik doživljava u imaginaciji, u duhu: po tome i jeste umjetnik, time se razlikuje od običnog čovjeka-neumjetnika, itd. I sam sam nekad tako govorio. I nadodavao da je naivna, i diletantska, i staromodna, i provincijalna ovakva predstava umjetnikova lika. Pa ipak!... Divim se ljudima koji mogu da stvaraju u tim krtičjim uslovima. Ali onako kao što se divimo žonglerima po sajmovima koji gutaju krhotine stakla. I čudim se kako mogu da nešto poetsko još istisnu iz sebe.


Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba 
Fotografija: John Vink

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni