Soba mog života


Ovdje
u sobi mog života,
predmeti se stalno mijenjaju.
Pepeljare za plakanje,
na drvenim zidovima brat koji pati,
četrdeset osam tipki pisaće mašine,
svaka od njih poput oka koje se nikad ne zatvara,
knjige, svaka takmičarka na izboru ljepote,
crna stolica, mrtvački kovčeg za psa od umjetne kože,
utičnice na zidu miruju kao pčelinje duplje,
zlatni prekrivač,
razgovor štikli i prstiju,
kamin,
nož koji čeka nekog da ga pokupi,
kauč, umoran od kurve koja vježba na njemu,
telefon
dva cvijeta puštaju korijenje u svojoj spojnci,
vrata
koja se otvaraju i zatvaraju poput morskih školjki,
svjetla
koja me uznemiravaju
osvjetljavajući zemlju i smijeh.
Prozori,
izgladnjeli prozori
koji zakucavaju drveće poput eksera u moje srce.
Svaki dan hranim svijet napolju,
ali ptice eksplodiraju uvijek
lijevo ili desno.
Svaki dan hranim i ovaj svijet unutra,
nudeći radnom stolu pseće keksiće.
Kako god, ništa nije onako kako se čini.
Moji predmeti sanjaju i oblače nove kostime,
primoraju ih, kako se čini, riječi iz mojih ruku,
i more koje huči u mom grlu.




_____________


Here,
in the room of my life
the objects keep changing.
Ashtrays to cry into,
the suffering brother of the wood walls,
the forty-eight keys of the typewriter
each an eyeball that is never shut,
the books, each a contestant in a beauty contest, 
the black chair, a dog coffin made of Naugahyde, 
the sockets on the wall
waiting like a cave of bees,
the gold rug
a conversation of heels and toes,
the fireplace
a knife waiting for someone to pick it up,
the sofa, exhausted with the exertion of a whore, 
the phone
two flowers taking root in its crotch,
the doors
opening and closing like sea clams,
the lights
poking at me,
lighting up both the soil and the laugh.
The windows,
the starving windows
that drive the trees like nails into my heart. 
Each day I feed the world out there
although birds explode
right and left.
I feed the world in here too,
offering the desk puppy biscuits.
However, nothing is just what it seems to be. 
My objects dream and wear new costumes,
compelled to, it seems, by all the words in my hands 
and the sea that bangs in my throat.



Anne Sexton, Soba mog života / ''The Room of My Life''
Fotografija: Albert Bitton

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni