Dobrica Ćosić, kobni Otac nacije

Dvorski pisac na Galebu

Nadprosječno nepošten

Rade Konstantinović, autor Filozofije palanke, najznačajnije knjige o srpskom palanačkom duhu i o izvorima srpskog nacizma, u svojemu također kapitalnome djelu Biće i jezik,analizira, između ostalih, i pjesnika-monaha Mitrofana Matića, pa odmah na početku veli:„Mitrofan Matić tražio je Boga, a našao Dimitrija Ljotića”.[1] To lucidno zapažanje moglo bi stajati uz imena mnogih srpskih pjesnika koji su doživjeli „udes nekulture”i svoje stihotvorstvo podarili u slavu kakvog prizemnog boga, ili „obogovljenog roda”.

Dobrica Ćosić nije kročio metafizičkom stazom da bi preko Boga, što je Mitrofan Matić u startu odradio, došao do svoga božanstva, nego je odmah našao ovozemne bogove, bio im odan, bio s njima intiman, a nakon vjerolomstva, on ih je kaljao sa žarom s kojim ih je prije ljubio. Na političkom pazaru svoja je božanstva odbacivao i to bez ikakvih posljedica; oprao bi ruke i okrenuo se s istom „energijom zablude” nekom novom kultu.

Sam književnik priča da je zarana, još kao član Centralnog komiteta srpskih komunista, počeo očijukati s pravoslavnim popovima i vladikama, pa je već 1967. zasadio vinograd u Hilandaru i meditirao s monahom Mitrofanom Hilandarcem, nekoć protivnikom, kome su partizani izbili jedno oko, da bi se na kraju tih bdijenja braća pomirila i sjedinila „u Bogu i Srpstvu”. Vukući se po konacima i divaneći s popovima, Ćosić nije mogao spoznati Boga, niti ući u Božji svijet, jer su na tim sijelima jedine duhovne rasprave bile o „srpskom nacionalnom pitanju”. Tu drugih meditacija nije bilo; tu se svete knjige nisu čitale.

Pišući predgovor za Titovu knjigu Četrdesetprva,[2] „izuzetnu knjigu od izuzetnog tvorca”, Ćosić je pravio odu maršalu sa istim onim zanosom s kojim je već spomenuti Mitrofan Matić pisao koračnice i banalne stihove u slavu Ljotićeva Zbora. D. Ćosić piše, onako nadahnuto, za moj ukus previše zapjenjeno, u zahuktanom ritmu; ne znam piše li iskreno, jer će kasnije reći da baš i nije bio iskren kao komunist, te da nije vjerovao u mnoge stvari koje je činio, ali to sada više nije bitno, tekst djeluje iskreno, a njegove literarne mane mogu se podvrgnuti nekim drugim, ponajprije estetskim mjerilima. Ćosić je u tome predgovoru napisao: „Postojao je jedan Hrvat, metalski radnik, revolucionar, sekretar Komunističke partije koji je u istoriju Jugoslavije, Balkana i Evrope stupio krupnim korakom, sa novim idejama, gnevnim i mekim glasom, drukčiji po svemu i od svih dotle vođa, vojskovođa i političara na Balkanu; postojao je čovek sazdan da izmeni sudbinu ove zemlje, da svojim imenom i delom označi njenu najpresudniju epohu.”

Ćosić je u predgovoru istaknuo da je ta „izuzetna knjiga od izuzetnog tvorca”, Naša knjiga – dakle, knjiga za svaku kuću, nešto kao Biblija. Pisao je o Titovoj veličini, Titovoj nezavisnosti i samostalnosti, Titovu demokratizmu i humanizmu, da bi se na kraju, što odudara od forme predgovora, razotkrio kao talentirani agitpropovac: „Biti Titov sledbenik znači imati titovski stav prema životu, titovski misliti, titovski se boriti u svome vremenu, u svojoj sadašnjosti, uvek”. To je sve pisao čovjek koji sada, bez drhtaja u glasu, mirno izgovara da je „titoizam obezglavio srpsku naciju”, kao da u tim obezglavljenostima nije nikad sudjelovao. Da bi se takvo što izustilo, mora se biti nadprosječno nepošten.

U intervjuu za talijanski Il Tempo, u broju od 27. srpnja 1989, Dobrica Ćosić izjavljuje da to biti zauvek Titov napušta već 1960. godine i postaje opozicionar, premda je knjiga Četrdesetprva, s njegovim predgovorom, objavljena 1961. godine, a te šezdesete, kada misli da je postao opozicionar, plovio je s Titom na Galebu kao dvorski pisac. Ali on to izjavljuje za stranu novinu, jer tko će to ondje provjeravati, premda mu ne smeta kad ga i kod kuće uhvate u laži. A nadasve, zapadnjačke novine nije grehota lagati, pa je zgodno lansirati o sebi ponešto od onoga što bi i sam želio da je tako.

Pa ipak je kasnije za domaću javnost korigirao barem tu godinu kada se probudio kao antititoist, i pomaknuo je na šezdeset treću ili četvtru, ali još ne kani potanko objasniti kako je kao antititoist dospio do Centralnog komiteta Titove partije. Ili je to opet bilo neiskreno, te možda samo pogodnost da se rovari iznutra, kako danas obično govore sve same „komunističke krtice”. Ćosić je lažac koji često priziva istinu i to je dobar način da se istina parodira. U tim malim seljačkim lukavostima, ponajčešće je sam Gedža[3] ispadao groteskna figura.

Ta zgoda u biografiji „velikog pisca” da je krstario s Titom na Galebu, bila je za kritičare neka vrsta tabua, barem za života brodovlasnikova, jer tko bi se usudio šegačiti na temu te plovidbe, to prije što su mu kolege zavidjele na takvoj carskoj milosti, a sunarodnjaci se divili kako se njihov zemljak otisnuo na političku pučinu i odmah sjeo uz skut vladara. Sada, s naknadnom pameću, kad su svi mudri i pronicavi, Ćosić i njegovi nastoje to krstarenje učiniti bezazlenim, jer da u tome činu plovidbe s diktatorom nije bilo ničeg udvoričkog. Štoviše, veli ražalovani marksistički „mislilac” Tadić Ljubomir, „apsolutni velmoža želeo je da ima 'uza se' istaknutog partizanskog borca i već priznatog književnika, sve u nadi da će mu to povećati prestiž u svetu. Ali epizoda je trajala kratko, jer je Piščevo oštro oko namah opazilo da dvorski sjaj skriva bedu Broza i njegovog režima”.

Je li doista Ćosić morao ploviti sedamdeset dana i noći oko Afrike, da bi njegovo „oštro oko namah opazilo da dvorski sjaj skriva bedu Broza i njegovog režima”. Ako je D. Ć. namah opazio, onda bi valjalo znati kad se to zbilo – na početku ili na kraju krstarenja. Namah znači odjedanput, neočekivano, smjesta, istog trena, pa ako je to bilo namah i na početku, tek što su zaplovili, onda je morao na prvome pristaništu napustiti brod. A ako je to bilo na samome kraju plovidbe, ako je tada namah opazio tu bijedu, onda to oko više nije oštro, kad mu je trebalo 70 dana i noći da bi opazilo kako je velmoža zapravo bedak koji drži uza se „istaknutog partizanskog borca”, kako bi se taj anonimus ogrijao na Ćosićevoj partizanskoj slavi i književnoj veličini. Jer nakon toliko godina, te i poslije velmožine smrti, u novoj srpskoj rasističkoj ideologiji, čiji je niži službenik bivši marksistički filozof Tadić Ljubomir, sve glasnije se zanovijeta da je velmoža bio agent ili samo „ustaša u partizanima”, jer kako bi Hrvat mogao biti antifašist, pa je velmoža stoga, kao pokriće, držao uza se na brodu „istaknutog partizanskog borca”. Ili je skovana još jedna nacionalistička glupost kako je Ćosić na tome brodu bio „krtica” koja se ondje ušuljala da bi podrivala titoizam.

Ćosićev „drveni advokat” Tadić Ljubomir veli: „Zluradi osporavaoci Ćosićevog dela kazaće da je bio gost na Brozovom Galebu”. Da bi se to kazalo nije nužno biti osporavatelj Ćosićeva djela, jer pisac može biti moralni nitkov kakav je D. Ć., a da to ne ugrožava njegovo literarno djelo. Ili bivši marksist misli da je svatko tko kaže da je Ćosić bio na Brozovu Galebu, osporavatelj njegova djela, te istodobno srbožder i neprijatelj srpske nacije, urotnik i zavidnik. Bivši marksist Tadić Ljubomir drži da je posve moralno jednim oštrim okom motriti i snimati velmožu i njegovu bijedu, a drugim čitati ono što je napisao u nekom zakutku brodskog salona, a napisao je: „Titov demokratizam u određivanju i razvijanju političkog kursa narodnooslobodilačke borbe, zalaganje i humanost u najsvirepijim uslovima života i borenja, politička širokogrudost i elastičnost u pridobijanju najširih slojeva naroda, verskih, političkih i idejnih formacija te mnogonacionalne i u svakom pogledu izuzetno složene jugoslovenske zajednice, načela su koja su se u miru samo snažnije, plodotvornije i sveobuhvatnije ostvarila.”

Da bi se takvo što napisalo, a istodobno jednim okom snimalo bijednika kojemu se piše oda, to spada u moralnu perverziju. Ćosić je mogao odbiti velmožin poziv, uskratiti mu sjaj koji je trebalo baciti na tu bijednu i anonimnu figuru, ali nije. A zašto nije? Jer mu je bila čast što je velmoža upravo njega vodio u svoju misiju. Bila je to velika čast za njega, njegova oca Žiku, za dalju i bližu rodbinu, za cijeli trstenički kraj. Uostalom, sam je Ćosić rekao: „Priznajem, nisam prikrivao da me je ovaj poziv obradovao.”

Moralo je proći četvrt stoljeća da bi netko ismijao pisca na brodu, seljaka u fraku,[4] pa je to u potaji učinio Danilo Kiš i napisao zgodnu satiru Pesnik revolucije na predsedničkom brodu, koja se nedvojbeno odnosila na Gedžu. Autor se duhovito sprda s „pjesnikom revolucije” kao skorojevićem i pravi neku vrstu satiričnog protokola o uljudnom ponašanju na brodu, pa dijeli savjete o konverzaciji, odijevanju, higijeni, društvenim igrama, bontonu, itd. U toj poemi šef protokola obraća se Gedži:

Prosto, čovječe, nije
red u otmjenom društvu
da se po nosu rije
ili
kako se to kaže tamo kod vas
u okolini Čačka
ne smije
nos da se čačka.

I još ponešto iz bontona:
ne smije se…
(a, to san već reko,
ne mari):
pljuvati štono kažu „po podu”,
niti s palube u more,
niti po brodu…

Ćosić se kasnije, poglavito nakon brodovlasnikove smrti, sit napljuvao i po palubi i po podu broda i po maršalu, ponašajući se kao da je bio otet i silom priveden u Titovo društvo.

Čudni disident

Srpski pisci iz patriotske lige, s jakim nabojem rodoljubnih emocija, nekako su po tradiciji oduvijek bili u dosluhu s policijom, spremni na svaku zloću, ako im je nacija pokriće. Prikloniti se naciji pravo je zadovoljstvo; tu je svaki zalogaj sladak, a svaka banalnost dobiva neki viši smisao. U okrilju te ideologije može se, bez osjećaja krivnje, počiniti niz gadosti, jer „otadžbinska zajednica” oslobađa svih stega, pa su ondje mnogi pisci našli utočište, a Dobrica Ćosić i svoj divan na kojemu je gradio mit nacije i vlastiti mit oca nacije. I dok su njegovi sljedbenici uživali u kavanskom nacionalizmu, mahom pijani i vulgarni, najčešće doušnici, njihov je guru uvijek bio negdje visoko, intiman s čelnicima UDB-e, povlašten kao pisac i jedini koji je u ono vrijeme mogao posjetiti zloglasni logor na Golom otoku.

Davno, još 1964. godine, kada je u prometnoj nezgodi poginuo Slobodan Penezić, prvi udbaš Srbije, Dobrica Ćosić napisao je u Politici nekrolog o smrti junaka na „gvozdenom konju”. Ta Ćosićeva stilska figura nije bila baš sretna, ali ako je pjesnik vidio kako se crni mercedes preobraća u krilatog i „gvozdenog konja”, onda je valjda htio istaknuti kako Srbin gine samo u nekom junačkom galopu i na konju, pa makar i željeznom. Dobricu Ćosića nisu zanimale žrtve toga „junaka na gvozdenom konju”; valjda to i nije bilo uljudno spominjati u času kad junak gine, ali nisu ga ni kasnije mučile te marginalne sudbine, jer on se bavio samo uzvišenim i velikim temama.

Kada u komunističkom svijetu utjecajno književno pero napiše nekrolog u slavu glavnog policajca, koji je za sobom ostavio ljudske nesreće i drame, onda bi takav pisac posvuda bio prokazan kao hulja, bez prava na javnu riječ, ali u Srbiji, gdje se vrijednosti naopako očitavaju, takav pisac samo dobiva na ugledu.

Jedno nemušto i ponizno pismo što ga je Dobrica Ćosić uputio Josipu Brozu, balkanskoj svjetiljki, u kojemu je iskazao svoje osjećaje prema Aleksandru Rankoviću[5] i zabrinuo se zbog njegova uklanjanja s političke scene, u Srbiji je primljeno kao „hrabar čin”, „moralni gest”, „žrtvovanje za srpstvo”, pa se krišom čitalo i širilo podzemnim putem kao zabranjena literatura. Po svoj prilici to pismo nikada i nije stiglo do Svjetiljke, ali je mit autora pisma rastao, kao god i mit palog policajca na čijem će se sprovodu 1983. godine okupiti masa svijeta od nekih dvjesto tisuća ljudi. Bila je to prva velika javna manifestacija srpskoga nacionalizma koja će krajem osamdesetih prerasti u tzv. antibirokratsku revoluciju, a s početka devedesetih u okrutni rat protiv drugih naroda.

Priznao je Dobrica Ćosić kako nije imao hrabrosti slijediti ideje Milovana Đilasa,[6] jer tada je, kako sam veli, još bio neuk, a onda je sazrijevao i već počeo čitati Crnjanskog, čuo je za Goyu i Velazqueza, slušao Beethovena, pa kada se potkovao znanjem i iskustvom, odmah se stavio u obranu glasovitog i ozloglašenog komunističkog ministra unutarnjih poslova kojemu je pripisao ulogu zaštitnika „srpskih nacionalnih interesa”. Tada je Dobrica Ćosić pribavio komotnu poziciju disidenta; u to nije mnogo uložio, niti štogod riskirao, pa je jedan od rijetkih otpadnika kojega njegovi nisu kinjili. Stavljan je na led taman toliko da bi mu narasla karizma. Nije zapadao u teškoće zbog svojih ideja i svojega disidentstva; štoviše, to mu se isplatilo, pa je nedavno mogao reći: „Hvala mojim čitaocima koji su me svih ovih godina hranili”.

Nikad nije bio priveden ili saslušan, nije proveo dana u emigraciji, mogao je putovati kamo je htio, mogao je pisati što je htio. Bila je neka afera kada je „disident” podigao galamu, jer je navodno u svome stanu u Palmotićevoj, i u ladanjskoj kući u Grockoj, pronašao prislušne uređaje. Pisac je uistinu digao glas protivu prisluškivanja, jer je to njega snašlo, a dotada je mučao i nije se previše uzrujavao što su te prislušne kutijice postavljane u domove osumnjičenih i što su mnogi stradali uz dokazni materijal iz tih naprava, a sve, dakako, pod nadzorom njegovih prijatelja udbaša. Ta je afera silno naljutila „disidenta”, pa je napustio ozvučeni stan i kupio vilu na Dedinju.

Istina, nije mu bilo dopušteno da osniva, poput nekadašnjih srpskih romantičara, ligu Društva Velike Srbije, ali je tajno i bez nadzora UDB-e (ili pak s blagoslovom UDB-e), radio na projektima koji su bili uvod u krvoproliće što su ga Srbi započeli i prakticirali cijelo posljednje desetljeće prošlog stoljeća. U tome krvoproliću veliku je ulogu odigrao „meštar sviju hulja”, čak je godinu dana zapovijedao ratom, s prozirnom lukavošću kako sve čini da se uspostavi mir.

Početkom ožujka 1992. godine u Sarajevu je održan Kongres srpskih intelektualaca, a brzojavna poruka „oca nacije” glasila je: „Razdvojte se, podelite se, da biste živeli kao ljudi”. Tek će kasnije autor Deoba reći da nije mogao slutiti da će to sve ispasti tako krvavo, da će razdioba dovesti do klaonice. On uvijek s lakoćom prelazi preko svojih zabluda, iako često ističe kako „moramo kao narod da preispitamo svoje zablude”.

Do Golog otoka i natrag

Dobricu Ćosića je, tako barem piše Slavoljub Đukić u knjizi Lovljenje vetra,[7] u kojoj bilježi Gedžinu ispovijest, negdje s početka pedesetih, najednom počela da „uzbuđuje drama i tragika informbirovaca”, pa je tu opsesiju izložio prijateljima književnicima, a kako od njih nije dobio podršku, obratio se partijskim kolegama Milovanu Đilasu i Veljku Vlahoviću,[8] pošto ga je „ovaj motiv sve više mučio”, ali i oni su ostali gluhi na umjetnikove muke i opsesije, jer ih kao političare nije uzbuđivala „ljudska drama”, nego su u tome vidjeli samo političko pitanje. Pa ipak je u Đilasu prevagnula pjesnička žica; pripomogao je književniku i spojio ga s ministrom unutarnjih poslova Rankovićem koji mu je dao dozvolu da posjeti logor za informbirovce, te je tako Gedža ispao prva civilna osoba koja je u ljeto 1952. godine skoknula do Golog otoka kako bi ondje spoznala svu tragiku i skužila „ljudsku dramu”.

U toj knjizi Đukić zaključuje da je književnik bio „iznenađen i uznemiren” onim što je vidio u logoru. Sam izletnik do Golog otoka veli da je bio ne samo „iznenađen i uznemiren”, nego i uplašen tako da nije izlazio iz upravne zgrade dva ili tri dana, a za to vrijeme čitao je zapisnike da bi zaključio kako je tu riječ „o jednom, za nas na kopnu, nepojmljivo svirepom ostrvu”. Ali tu je „veliki pisac” shvatio da od njegova „literarnog projekta nema apsolutno ništa”, pa je još poželio obići ženski logor na Sv. Grguru; odsjeo je u upravnoj zgradi i ondje proveo dva dana. Pisac kaže da je smještaj u ženskom logoru također bio loš, pa je onda odlučio održati ženama „jedno sramno optimistično slovo”, kako to sada, prepredenjak, samokritički priznaje.

Nije Ćosiću bilo dovoljno da nas masira knjižurinama o svojim grijesima i svojim zabludama, nego je to nametnuo kao „dramu epohe”, sudbinu naroda i njegovu historiju, pa kako je tu sve grešno, sve sramno, sve puno zabluda i zala, onda je samo on mogao postati liderom te nesreće, te grozne dijalektike, nametnuti se kao mesija i kao „otac nacije”. Kajući se, on je uvijek ispadao nedužan, istinoljubiv, jer se eto nosio s onim što je bilo jače od njega, s komunizmom i titoizmom, sa zavjerama, s velikim silama koje su uvijek gazile Srbiju „zato što im je bila na putu”, kako pisac danas misli. To što je sam Ćosić u svim nesrećama imao udjela, što ih je uzdizao, a potom rušio – nikomu ništa; ta pisac će to sve okajati u svojim knjigama. On misli da je prije ostalih spoznao zablude i o njima javno progovorio, pa ih vrlo često spominje i drži da su to normalne ljudske slabosti, a ako znamo da ih se otarasimo, mogu postati čak i vrlinom. Njega manje zanima zašto je netko dospio u zabludu i što je sve činio kao „ideolog zablude”, ako je na kraju umio osloboditi se toga udesa. Ćosić je na zabludama napravio karijeru.

Moram priznati da sam uvijek s mukom čitao pisce, tzv. disidente koji u knjigama razglabaju o svojim zabludama i vade se što su bili, primjerice, komunistički vjernici ili grešnici, pa onda otpadnici; ta vrsta literature naprosto gnjavi. Knjiga koja se razračunava sa zabludama, s „opakom mladošću” ili počinjenim grijesima, može imati doseg samo ako njezin tvorac prijeđe u duboko ispaštanje, u neku vrstu svetosti, kao što je to bio slučaj sa sv. Augustinom. Sve ostalo je koketiranje sa zabludama, „naplata zabluda”, te prijezir prema onima koji su znali izbjeći takve zamke.

„Razmišljajući o svojim i srpskim zabludama, greškama i krivicama, ja još nisam dosegao do istina koje me čine spokojnim”, izjavio je, tu skoro, Dobrica Ćosić. U toj balkanskoj dijalektici izopačivanja istina, onda bogme istine mnogo češće uznemiruju i bole nego što čine čovjeka spokojnim, ali Dobrica Ćosić može biti sretan što nije „dosegao do istine”, jer to bi posve razobličilo njega i njegov narod. Dobrica Ćosić nije nikako mogao dosegnuti istinu, jer je cjelokupnu svoju „energiju zablude” utkao u laž. Lagao je samoga sebe, lagao je svoj narod. Uza sve, teško se do istine dolazi veličajući laž, a on je to činio i tvrdio da je „laž održala srpski narod”.

Vratimo se još nakratko izletniku do Golog otoka. Trebalo je ondje ostati dva mjeseca, ali on je pohitao natrag i bogme odmah ukazao svojim partijskim drugovima Đilasu i Rankoviću da je to, gledano s kopna, „jedno svirepo ostrvo”. Đilasu je sve ispričao u Niškoj banji, a Rankoviću u njegovu kabinetu. Dok je književnik sjedio u fotelji i pričao, Ranković je slušao, a onda je najednom rekao kako bi zgodno bilo da to čuje i Bevc,[9] pa je otvorio vrata susjednog kabineta i pozvao Bevca. Bevc je došepao, a naš je književnik nastavio priču o „svirepom ostrvu”. Tada je Bevc rekao: „Pa dobro, Marko[10], kakve su to pizdarije tamo!”

Pisca je malo iznenadio taj rječnik, a moralna srpska vertikala Aleksandar Ranković uzvratio je Bevcu: „Kažem ja Ćeći[11] da stvari tamo nisu u redu, a ti znaš Ćeću!” Iz svega toga pronicavi književnik izveo je jednu svoju spoznaju: „Ako se meni može verovati kao čoveku i piscu koji nešto poznaje ljude, bez kolebanja kažem da su me u razgovoru Ranković i Kardelj ubedili da nisu znali pravo stanje na Golom otoku.” Svakome je, osim Dobrici Ćosiću, „piscu koji nešto poznaje ljude”, jasno da su se tvorci Golog otoka zajebavali; za Bevca su to bile pizdarije, a Marko je, po starom srpskom adetu, svalio krivnju na drugoga, ovaj put na Ćeću.

Putujući kopnom i morem, Dobrica Ćosić nije tada pronašao roman, jer za roman nije dovoljno imati samo odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova, pa je cio biznis propao. Takav putnik nije mogao napisati knjigu, jer nije smio. Bilo bi to rizično, a on se nikad nije upuštao u rizike. Od toga putovanja po materijal, ostalo je samo ono što je njegov Eckermann zabilježio, a to je jeftina publicistika koja vrvi općim mjestima. Za pregršt takvih priča nije morao putovati do „svirepog ostrva”.

A sada pitam pažnje vrijednoga čitatelja: je li Ćosić mogao u potaji napisati roman o toj tragici o kojoj sada nonšalantno brblja, iz udobne pozicije, u svojoj vili na Dedinju? Štovani čitatelju, zar nije mogao „naš Gedža” krišom napisani roman zakopati negdje u vinogorju, u Velikoj Drenovi, i čekati priliku da ga izvuče iz zemlje i objavi? Ne, nije mogao, jer je bio kukavica. I bilo mu je preče prijateljstvo s Markom, Krcunom, Ćećom i drugim udbašima, nego istina o Golom otoku.

Možda su te slike što ih je pisac doživio u logoru razorno djelovale na njegovu psihu, možda je bio potrešen, možda se baš tada počeo kolebati oko komunističke utopije, ali on ništa nije učinio, nikakav duboki rez nije napravio, osim što je baljezgao po kabinetima, u društvu takvih opskurnih faca kao što su Marko, Bevc i drugi. Velim, možda su ga prizori s Golog otoka potresli, ali on je u toj partiji, tako potrešen, ostao još petnaestak godina. U svojim zabilješkama od 21. siječnja 1982. godine, premda ne treba biti ekspert i vidjeti da su naknadno pisane i lažno datirane, Ćosić veli da se tada, nakon izleta do Golog otoka, pobunio protiv nasilja, „valjda jedini u Jugoslaviji toga doba”, ali je nakon trideset godina uvidio da ta pobuna nije bila djelotvorna, jer ju je obznanio samo na uho Rankoviću i Kardelju, jer da je to učinio na drugi način i sam bi, veli, završio na Golom otoku. „Moja pobuna protiv Udbinih logora, iako je, na sramotu vremena i generacije koja tobože nije znala za Goli otok, bila jedina u to vreme, nije bila adekvatna zlu koje je činjeno u mojoj zemlji.” Takvo što može napisati samo moralna ništica. Da je to njegovo šaputanje na jastuku s Rankovićem i drugim tvorcima Golog otoka bila pobuna, javnost je doznala ne tako davno, iz Večernjih novosti od 11. travnja 2002. godine; do tada nitko nije znao da se lažac pobunio nakon povratka s izleta, ali taj čovjek danomice pokušava uljepšati sve svoje misije i frizirati sve svoje izlete.

A sada, uvaženi čitatelju, zamisli za trenutak pisca koji sjedi u Himmlerovu kabinetu i nešto mrsomudi o logoru Dachau, a onda naiđe šepavi Goebbels i tobože se obrecne na Himmlera, kao kakve su to pizdarije u Dachauu… O, kako bi svi graknuli na književnika koji divani s takvim društvom; prokleli bi ga što im je obeščastio rod. Jedino je „naš Gedža” pošteđen bilo kakvog gnjeva; štoviše, rasla mu je slava što je dublje tonuo u amoralnost. Jer on je s lakoćom otkrio da je pod okriljem nacije sve dopušteno, tu su moguće gadosti, laži, čak i zločini, jer sve što je u ime te apstrakcije, te „maske za pokriće nedjela”, ma koliko bilo naopako – ostat će nekažnjeno. Uza sve, on je znao da je populizam ključ uspjeha u Srbiji. Kad se jednom u taj vlak uskoči, iz njega te može izbaciti samo neka velika nacionalna katastrofa.

Možda Ćosić mnoge stvari nije činio iz koristoljublja, ali taj misterij ljubavi prema svome rodu nije posve jednostavno objasniti, posebice kad ljubav postane pretjerana, previše javna, kad se svaka krajnost čini normalnom, jer to onda postaje patološko stanje, gazi se sve dublje i dublje, i više povratka nema. Za D. Ć. nacija je postala poziv; osjećao se pozvanim da je dovijeka zastupa. Tu je pronašao strast kakvu mu nije mogla priuštiti komunistička utopija. Tu svoju opsesiju koja u sebi sažima akciju i književnost, gradio je na solidnim temeljima samonegacije. Sve ispadne bolje i jače utemeljeno ako je polazište negacija vlastitih stajališta, jer tu se uključuje još jedno lijepo svojstvo, prividno mudro, a to je patnja. Tako je D. Ć. bio patnik zbog sukoba s titoizmom, jer je bio titoist, zbog sukoba s jugoslavenstvom, jer je bio Jugoslaven. Pa ako se takav čovjek sukobio sa samim sobom, ako je žrtvovao svoja nekadašnja uvjerenja, onda je to učinio žrtvujući se za druge, za svoj narod i srpstvo. Patnik je raspeo samog sebe na križ Nacije.

U tekstu „O savremenom nesavremenom nacionalizmu”, prosinca 1961, Ćosić je pisao: „Čest oblik srpskog nacionalizma danas je 'jugoslovenstvo'; najtragičnija posledica tog jugoslovenstva je kompromitovanje stvarnog i pravog jugoslovenstva kao oblika internacionalizma. Srpski 'Jugosloveni' umanjuju razlike među jugoslovenskim nacijama, oni su za ujedinjavanje; ujedinjavanje je za njih ostvarivanje privilegije svog jezika i asimilacija manjih nacija; ujedinjavanje za njih nikada nije prevazilaženje svog 'srpstva'; u ujedinjavanje oni ulažu samo svoje 'istorijske zasluge' i 'državotvorstvo'. Srpski 'Jugosloveni' nose svest o svojoj 'istorijskoj misiji', uvek su za 'jaku i jedinstvenu državu'; oni su uvek politički 'zabrinuti' za sreću i sudbinu ostalih naroda; oni smatraju svojom moralnom dužnošću da ujedinjenjem usrećuju druge nacije; oni su uvek za 'državotvorstvo' na račun demokratije.” Pisao je Ćosić o tome da je srpski nacionalizam u jugoslavenskim okvirima „najopasniji društveni oblik. Prividna i deklarativna 'nesebičnost' srpskog nacionalizma, demagogija njegovog morala, otežava borbu protiv njega.”

Ako je to pisao na Titovu brodu, a moglo bi biti, jer to su godine njegove fascinacije Brozom, onda je na toj solidno postavljenoj kritici srpskog nacionalizma, istovremeno postavio temelje za svoju akciju, jer će negacijom započeti čin obnavljanja, jer je kritikom prizivao demone nacionalizma, pa je tako i u samome sebi otkrio demona te sorte. To nikako ne znači da kritika priziva ono što kritizira, bila bi tako obezvrijeđena, ali svako nijekanje, ako se jošte oslanja na nemoral i demagogiju, nosi stanovitu „kontradiktornu zavisnost koja vraća u život vlastitog neprijatelja i to u času kad je povjerovala da ga je ubila”. Sve ono što je „na predsjedničkom brodu” D. Ć. postavio kao opasnost i izvor zla, mnogo godina kasnije, u dokumentu SANU zvanom Memorandum, postalo je vrlina i preraslo u stvarnu opasnost. Ne više kao izvor zla, nego kao zlo samo. Razarajući vlastita uvjerenja Ćosić nije postao grobar nacionalizma nego njegov preteča i utemeljitelj. Osporavatelj je postao prva ličnost u onome što je osporavao.

Uz Miloševićeve skute

Sve dalje od istine

Dobricu Ćosića su tetošili književni kritičari i to zbog njegova iznimnog položaja, najprije kao partijskog moćnika, a potom „disidenta”, pa je tako cjelovita i kritička procjena njegova djela donekle izostala. Tek je možda Slobodan Blagojević, u jednoj seriji tekstova, najavio ozbiljnu analizu duha i jezika te i takve literature vremena smrti i njezinih tvoraca, pa ih je točno nazvao „narodnjačkim uzurpatorima tradicije”. Taj daroviti pjesnik, esejist i erudit, pisao je o Ćosiću, Bećkoviću, Aralici i drugim iz te branše narodnjaka i nacionalnih veličina kao o piscima koji su „zapravo definicija potpune propasti kulture”, jer „zataškavaju karakterne nacionalne mane i tako odbacuju vlastiti intelektualni razvoj, a postajući takvi, nacionalni pisci, naciju zaustavljaju u prirodnoj evoluciji”.

Nisam nikako taj koji bi se baktao romančinama Dobrice Ćosića, ali morat će jednom doći na red i ono što se naziva stilom, umijećem, „razvojem sižea”, postupkom i uopće literarnom građom. Njegove su knjige uvijek imale zaštitni znak: pisao ih je disident, posvećene su „srpskim raskolima”, u njima se ruše tabui i dominira duh-narod itd. Onda, tko bi se usudio cjepidlačiti oko stila i spisateljskog zanata, kad je jednom i sam autor rekao da se nema kad baviti stilskim finesama, jer žuri da bi saopćio temu.

I doista, što bi to činio, što bi glačao svoje rukopise, kad su njegove knjige uvijek dočekivane panegiricima i to iz pera neospornih književnih autoriteta. O njemu se govorilo kao zabranjenom piscu, ali zar i to nije neobično: sloviti stalno kao zabranjen, a objavljivati posvuda u ondašnjoj Jugoslaviji! Biti disident kojega nikada nije vrebala nikakva opasnost zbog svog disidentstva. Biti opozicionar, odmetnik, a imati na raspolaganju čak i takve institucije kao što je Srpska akademija nauka i umetnosti.

Uza sve, bio je vrlo vješt u doziranju sitnih skandala kako bi izazvao mala partijska piskarala da udaraju po njemu i stvore mu aureolu mučenika. I dok su mala piskarala vježbala na Ćosiću svoju odanost partijskim šefovima, udarajući po piscu samo s političke strane, dotle je Gedža divanio upravo s tim šefovima. Palilo je njegovo izazovno ponašanje, a on je točno znao dokle može i smije. Na tome ograničenom polju igrao je vješto i postavio prilično dobro obranu svojih političkih eskapada koja bi mogla glasiti da nema istine bez zablude. Vrlo privlačna definicija. Jedino se prevario u rokovima; zabluda je potrajala toliko da je definitivno udaljila istinu.

Da srpsko intelektualno društvo nije zaostalo i da nije tako zaluđeno, sada bi, nakon toliko nesreća koje su Srbi u ovom potonjem ratu nanijeli drugima i sebi samima, moralo nešto učiniti s Dobricom Ćosićem i nekako izolirati taj model mišljenja. Da je to društvo ozbiljno, sada bi moralo ispostaviti račune Dobrici Ćosiću za obmane i ćorsokake duha u koje je uvalio vlastitu naciju i to kao njezin otac. Ali intelektualna elita, uz časne iznimke, kljukana je istom smjesom, te nije u stanju sagledati svoju poziciju, jer ona je jezgro oboljelog društva u kome su se razlike, pa čak i krajnosti, sjedinile u jedinstvenu nacionalnu gomilu. Prisjetimo se onoga prizora s početka devedesetih godina u Sava-centru u Beogradu, na Saboru „svih Srba sveta”, kada se srpska intelektualna i duhovna krema - pjesnici, akademici i vladike, listom digla na noge kličući i plješćući jednoj magarici[12] koja je ušla u dvoranu i pristupila govornici. Niskoumlje i visokoumlje, kako vole mudrovati episkopi, našlo se u „otadžbinskoj zajednici” i potpunoj jednakosti u praksi savršenog srpskog komunizma.

Ćosić pokatkad umije ispasti „hrabar”, umije se predstaviti pravednikom, voli kritički progovoriti i o slabostima svog naroda, što samo znači da je nepristran i kao Bog objektivan, pa je tako, mudri starac od osamdesetak ljeta, svodio bilancu dvadesetog stoljeća i pozivao Srbe „da spoznaju istinu”, i tada im je uvalio nešto o odgovornosti za zla „koja smo drugima počinili”. Već toliko pa je heretično u njegovoj intelektualnoj državi u kojoj vlada uvjerenje da su Srbi nevina janjad i jedva živi izdanci „zaklanog naroda”, ali mudri starac nije ustuknuo, pa je bome nastavio o srpskim zlima. „A počinili smo ih, i ne pravdajmo se tradicionalnom simetrijom u međusobnim zločinima; u toj savesti suvišno je svako nazarenstvo. Žrtve jesmo. Ali nismo samo žrtve. I mi smo svojim neprijateljima počinili velika zla. I kad smo se borili za svoja prava, često smo se ponašali iznad svojih prava i nedostojno svog etosa.”

Čujem neki huk, vjetrovito je u dvorani dok otac govori i priznaje da su žrtve i pravednici znali da kolju i nanose zla drugima, pa mu je ispalo žao, jer to je „nedostojno svog etosa”. Freud bi rekao da takvo moraliziranje i kajanje „podsjeća na barbare koji su tokom svojih osvajanja ubijali, a onda se kajali, pa je tako kajanje postalo metoda ubijanja”. Ćosićeva grizodušja što su žrtve i pravednici počinili zla sastavni su dio počinjenih zala. Sve su to Ćosićevi isprobani marifetluci. Prisjetimo se onoga intervjua na prvoj stranici „Politike” (26. srpnja 1991), kada se zalagao da se ratni sporovi u Hrvatskoj razriješe mirno, da bi časak kasnije, u istom intervjuu, pozvao Srbe u rat, a mirovnjake koji su tada demonstrirali u Beogradu protiv rata, bio sam jedan od tih, nazvao „lažnim pacifistima i izdajicama”. Ćosićevo pozivanje na mir sastavni je dio rata. Njegova dvolična prepredenjačka priča traje dugi niz godina. I opstaje među Srbima, jer to je vječna priča koja samo nadograđuje isti „kulturni model” i uvijek pada na plodno tlo.

Tko je obezglavio srpsku naciju

Dobrica Ćosić je od onih koji nogom šutiraju mrtvog despota, pa je nakon Titove smrti počeo hrabro galamiti kako je detitoizacija goruće srpsko pitanje. Ne bavi se Gedža komunističkom ideologijom, jer je svodi samo na titoizam, pa je njegova detitoizacija vukla u primitivni nacionalizam i četništvo, što je mnogo više „obezglavilo srpsku naciju”, nego titoizam i dovelo je do „beznađa koje nas je oplavilo, depresije koja nas je obuzela”, kako je sam rekao na svečanom dočeku Trećeg milenija. Osobno mislim da je Dobrica bio pametniji onda kada je pisao o „Titovom demokratizmu u određivanju i razvijanju političkog kursa”[13], nego u ovih posljednjih dvadesetak godina otkako gusla da je Tito „obezglavio srpsku naciju”.

Rade Konstantinović, kojega Ćosićevi „narodnjaci” kunu kao modernog pisca i filozofa, jer je još s kraja šezdesetih objasnio korijene „srpskog nacizma” iz kojega proizlazi palanački duh, a onda mržnja i krv, nikada se nije zaklinjao da će „titovski misliti, titovski se boriti”, kao što je to činio Gedža, ali je manirom mislioca postavio to razdoblje u historijske okvire, jer svakog od nas „nesreće pretvaraju u istoričare”. Posve suprotno Dobrici Ćosiću, koji tvrdi da je srpsku naciju obezglavio Tito, Konstantinović veli „da smo s Titom dosegnuli sami zenit naše svetske istorije, našeg učešća u svetu”. On bez dvojbi ukazuje da se nijekanjem svijeta stupa u pakao samonegacije, te da u tome vidi klicu srpskog ludila. „Naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom (jer nije to bio samo rat sa Muslimanima i Hrvatima, nego rat sa svetom), šta je to drugo nego ludilo, i koja bi druga sila mogla taj rat da vodi, ako ne sila ludila”, kaže Konstantinović. Ako je netko kumovao tom ludilu, onda je to Dobrica Ćosić, jer za njega je svijet nešto neprijateljsko i srbofobično, on je sam anti-svijet, a Konstantinović veli da „anti-svet jeste kriminalni svet”. Jedan Ćosićev junak u romanu Vreme smrti uzvikuje: „Evropa je naš smrtni neprijatelj”, što je samo preuzeta misao najvećeg srpskog „besednika” i teologa Nikolaja Velimirovića[14] koji je napisao: „Srbija je sused Evrope, ali Srbija nije u Evropi” i koji je smatrao da je za Srbe smrtni neprijatelj „izrailjska i evropska kultura”.

Nije mi bila nakana suditi o titoizmu kao „svetlu Balkana”, kako je Dobrica govorio šezdesetih, niti o tome fatumu koji je „obezglavio srpsku naciju”, kako je isti čovjek poslije govorio, a isto tako ne bih olako prihvatio ni mišljenje R. Konstantinovića da ono nije izrečeno na jednom antifašističkom simpoziju, prosinca 1995. Konstantinović je veliki pisac i moćan duh, drag mi je prijatelj, zna on što su nasilni režimi i što je totalitarizam, ali on je govorio o jednom segmentu višeslojne povijesti i to u času „paranoidne izolacije Srbije” i nasilja brutalnijeg nego u najcrnjim fazama komunizma. Konstantinović govori o svijetu i srpskom udjelu u svijetu iz stanja depresije „kad smo se našli usred samoće kao usred nekog ponovoljenog ledenog doba”, kako to sam veli, pa je tako njegovo izlaganje moglo samo dobiti na vjerodostojnosti. I to nije izrekao onaj koji je pisao ode Titu, nego gospodin iz srpske građanske porodice, otac mu je bio profesor sveučilišta, djeda ministar, pa je njegovo stajalište tim više iskrenije, jer se ne obračunava s vlastitom prošlošću i grizodušjem, nego svojim filozofskim mozgom razmišlja i zaključuje da je moguć srpski povratak u svijet jedino „totalnim porazom Velike Srbije”.

Nitko ne zamjera Dobrici Ćosiću što se razočarao u Tita i titoizam; pisac ima pravo odreći se svojih tekstova, korigirati mišljenje, otresti se zabluda, ali onda mora imati toliko pameti da se razborito postavi prema sebi i svom „objektu zablude”, i pokaže otmjenost u samospoznaji svoje sa žarom izrečene ljubavi onome kojega je doživio kao „svetlo Balkana”, onome tko je za njega bio „izuzetni tvorac”. Ta velika tema divljenja i obožavanja mora se postaviti točno, s mjerom i ukusom, jer svako pretjerivanje vuče u kaotični obračun i napokon u samomržnju. Dobrica Ćosić ima problema sa samomržnjom od koje je napravio javni slučaj i u svoj kaos uvukao i svoj narod. Nitko mu ne zamjera što je od svojih zabluda, nesporazuma sa samim sobom i svojim vremenom, napravio biznis, jer književnost crpe iz nesporazuma, ali je barem morao pokazati u tome poslu neki rafinman i stanoviti odgoj, te mnogo više kriviti sebe nego druge i pisati perom, a ne motkom.

Srbi kao gubitnici

Jer gdje bi to još mogla, osim u blesavom Ćosićevu društvu, da se tako potpuno, tako zdušno i bez zadrške udomaći njegova krilatica kako Srbi dobivaju u ratu, a gube u miru? Ta smiješna, neozbiljna, ničim utemeljena kavanska dosjetka na koju su se palili naciofili, bez znanja o povijesti, tako je uzdigla svoga tvorca da se više nitko nije usudio provjeriti je ili preispitati, jer je prihvaćena kao fakat, kao nepobitna istina, kao lucidni trenutak prorokov. A onda se glasnuo i sam tvorac mudre izreke i pridodao kako je u tu misao utkao cijeli svoj život i „sažeo svoje iskustvo i godine razmišljanja”.

Dakle, Dobrica je u tu, kako sam kaže, „paradoksalnu misao”, utrošio godine razmišljanja, dok je njegovim šegrtima, vicmaherima Bećkoviću ili Crnčeviću, dovoljno ciglih pet minuta da bubnu takav paradoks zabavljajući pajdaše na sijelima i u krčmama. Ćosić je pak godinama razmišljao, a onda se udario dlanom po čelu, jer mu je sinula misao: „Pa da, bogati, mi Srbi dobijamo ratove, a nadrapamo u miru, jer nam velike sile ponište pobede!” Naš je žalosni mislilac „sažeo svoje iskustvo i godine razmišljanja” u jedan vic. Sada se u tome vicu još mogu prepoznati ratni zločinci i bjegunci od zakona, jer misle da im je mir oduzeo „slavu” koju su stekli u ratu. Ali to misli i Dobrica Ćosić.

Da još malo razmotrimo što bi sve mogla značiti ta „paradoksalna misao” u koju je „naš Gedža” utrošio tolike godine i „sažeo svoje iskustvo”. Taras Kermauner, slovenski pisac i filozof, davnih je godina rekao da ta „paradoksalna misao” vuče na to da je Srbima potreban permanentni rat. To valjda znači da će im se jednom posrećiti da naplate u miru ono što su dobili u ratu, premda mi nije posve bistro što se i koliko dobiva ratovima i dobiva li se bilo što. Isto tako, ne pašu mi ti pojmovi gubiti i dobivati, barem kad su narodi u pitanju, jer to nekako dođe više kockarski nego filozofski, usprkos skepticima koji drže da je i sam život kocka. Pa ipak, netko se uvijek kocka sa sudbinom cijelih naroda.

Povjesničarka Latinka Perović misli posve drukčije i veli da će prije biti da Srbi gube u ratu ono što su nekako i jedva skrpili u miru. Ona kaže da je Srbija od 1876. svakih četrnaest godina vodila jedan rat. Onda ispada da Srbi nemaju smisla za politiku. Latinka veli da je politika, između ostalog, i izbjegavanje rizika. A rat je rizik i nesreća koja sve baca unatrag. To što Srbi gube u miru, znači da nemaju sluha za kompromise, da nemaju diplomaciju, da ne znaju što je dijalog, da se kolju oko teritorija, da su nesposobni živjeti u miru sa susjedima, itd. Ta oholost gubitnika zapravo je osjećaj niže vrijednosti, otuda bezglavo srljanje u ratove. Rat je stanje neodgovornosti, mogućnost zločina, neka vrsta primitivne hajke i lova na drugog i drukčijeg. Ako Srbi dobivaju u ratu, a „rat je gomilanje mrtvih” (Canetti), onda narasta i „ideja gomile” i postaje dominantna sila u društvu. Oni narodi koji su skloni gradnji nisu ratoborni. Canetti veli da su se Egipćani bavili piramidama, a ne osvajanjima.

Svetlana Slapšak, publicistica i teoretičarka književnosti, kaže kako se iz te Ćosićeve „paradoksalne misli” da Srbi gube u miru ono što dobiju ratom, misli bez ikakve teorijske podloge, „može zaključiti da rat za Srbiju više vredi, što jeste simptom agresivnog nacionalizma”.[15] Osobno mislim da je tom mudroserinom Ćosić ocrnio vlastiti narod i kukavički mu poturio temu samosažaljenja i prokletstva (proklet da je svijet koji Srbima uzima ono što su dobili ratom). Ta laž ohrabruje da se ponovno ide u rat, a istodobno traži opravdanje za sve izgubljene i uzaludne srpske ratove. Staro je pravilo da nitko ne može ogaditi naciju kao nacionalisti.

U knjizi Vidosava Stevanovića[16] nalazimo podatak da je Srbija u modernoj povijesti vodila trinaest ratova od kojih barem devet posve nepotrebno. Ali i „opet će ako bude sreće” Srbi ratovati, jer nacionalni pjesnik i prorok ne gudi uzalud: ćeraćemo se još! Ne gudi uzalud na žicu nedovršenog rata. Dakle, još „jedan traljav, drljav i vrlo krvav rat za dovršavanje nedovršene istorije – još jedna ostvarena životna čežnja, još jedno ostvareno životno delo Dobrice Ćosića – jedan starački rat, u koji će bestidno biti odašiljani mladi ljudi, doprineće da se samouniženje, pa možda i samouništenje Srbije obavi besprekorno i neopozivo. A da stvar bude još gora – ne odjednom, već na mučne i krvave rate.”[17]

Milošević najpopularniji Srbin XX stoljeća

„Dok su mnogim intelektualcima širom otvorena vrata Miloševićevog[18] kabineta, Ćosić se nije sa njim sastajao sve do početka 1990. godine”, tako piše Gedžin Eckermann u već spomenutoj knjizi Lovljenje vetra. Moram priznati da sam mislio kako su vrata Miloševićeva kabineta bila zatvorena za intelektualce, a širom otvorena za njegove pajdaše: Kundaka, Sokolovića, Badžu, Bulatovića, Stanišića, Vučelića, Stojiljkovića, Arkana i dr,[19] ali evo, Eckermann mi otvara oči. Dakle, ondje se divanilo, vrata su bila širom otvorena za srpsku inteligenciju, jedino je njezin najviđeniji predstavnik, nesretni Dobrica Ćosić, morao čekati gotovo tri godine da ga Vožd primi i da konačno uđe na širom otvorena vrata, premda se on prvi preporučio, a zadnji dospio na taj orijentalni divan na kome se, očito, krojila povijest, u harmoniji i sprezi srpske inteligencije i Vožda. Ali, ne berimo brigu, najviđeniji član srpske intelektualne bande kasnije će izbiti u prvi plan, jer je nezamislivo da se bez njega može obaviti bilo kakvo nevaljalstvo; on je neizbježan u svemu što je nečasno. Publicist Stanko Cerović točno je rekao da s Dobricom Ćosićem izlazi na vidjelo „truli korijen srpske kulture”.

Rekoh maločas da se Dobrica prvi preporučio laskavim mišljenjima o Slobodanu Miloševiću. To je posve normalno, jer on u krivim procjenama ne može omanuti. Naravno, kasnije će (kad dođe pogodan čas) svoje izjave demantirati, kao što je to uvijek činio. On svoje greške i zablude ponavlja, ali to nikome ne smeta; štoviše, to je postalo simpatično i traženo. Da je čovjek otresit i pronicav ne bi ga nikad tako zdušno prihvatili, niti bi u takvoga išta uložili, osim što bi mu na svakom koraku podmetali nogu. Ali kako je mutljavina, onda se tu veselo ulagalo. Kako je lažac, onda mu se vjerovalo. U svojoj britkoj analizi Gedžina lika, Stanko Cerović veli: „Postoji javni i tajni Ćosić. Javni je banalan, tajni smiješan. Ali, banalno i smiješno se uzdižu do tragičnog – ili do tragične groteske – kad se sruče kao smrtna presuda na cio narod. Javni je pisac, tajni političar. U knjigama i svim javnim nastupima, Ćosić je frazerski humanista, sav od tolerancije, demokratije, poniznosti, ljubavi i požrtvovanja za bližnje. To se zove hipokrizija. U politici je samoljubivi intrigant koji barata ljudima i narodima kao krpama. To se zove podlost.” (Monitor, 26. lipnja 1992)

U talijanskom listu Il Tempo od 27. srpnja 1989. godine, novinar Giorgio Torcia donio je na trećoj stranici intervju s Dobricom Ćosićem. Naravno, Gedža je opet pričao o demokraciji, toleranciji, humanizmu - o svemu onome iz svoga repertoara hipokrizije. O Miloševiću je rekao da ga osobno ne poznaje; dakle, točno je da još nije bio stupio na širom otvorena vrata Miloševićeva kabineta, ali iz talijanskih novina došao je rukoljub: „Klanjam se Vaša Visosti, evo mene, evo mene na Vaša širom otvorena vrata, klanjam se ponizno i počujte što sam o Vašoj Visosti rekao Talijanima, a to će pročitati i naši smrtni neprijatelji u Vatikanu!” I doista, Dobrica je opet zapjenio kao ono svojedobno „biti Titov, titovski misliti”, pa je o Miloševiću rekao: „Mlad je, hrabar, odlučan, inteligentan. Dobro govori. Ima izuzetnu sposobnost komunikacije s masama. On je nesumnjivo najpopularnija ličnost koju je srpski narod imao u XX veku”. Kad tako zbori „veliki Srbin”, „otac nacije”, akademik, narodni književnik, što drugo preostaje njegovim malim običnim sunarodnjacima nego slijediti „najpopularniju ličnost koju je srpski narod imao u XX veku”, te ginuti i ratovati za nju, to prije što se već zbio Gazimestan, na Vidovdan, lipnja 1989. godine, gdje je hodočastilo dva milijuna Srba i gdje je Vožd najavio da će biti ratova, da oružje nije utihnulo. Otada rat postaje opsesija i „kolektivna fantazija” ratobornog puka.

Dobrica u istom broju lista Il Tempo prijeti Albancima i veli da „ćemo morati upotrebiti silu”, a onda stari podlac dodaje kako je to „bolan put koji u sebi nosi ogromne nesreće”. Još je u toj novini baljezgao nešto o „talijanskoj Istri”, prostački i površno, pa se oko toga digla galama, a potom se počelo govoriti kako je novinar izokrenuo smisao Gedžinih riječi i učinio ga prizemnim. Onda se i Ćosić oglasio u NIN-u od 10. rujna 1989. godine, otklonio je nedoumice i potvrdio da stoji iza svega što je rekao: „Suština objavljenog teksta je verna našem razgovoru”.

Ali kada sam, negdje u vrijeme ožujskih demonstracija 1991. godine i tenkova na ulicama, javno citirao njegovo divljenje Miloševiću, on je rekao: „Kovač laže i podmeće”. Zasigurno se bio uplašio da će demonstracije pomesti Miloševića, pa se već bio spremio okriviti me za svoju izjavu. O tome sam nešto govorio u Borbi (3. travnja 1991) kada mi je novinarka Vesna Roganović postavila pitanje: „Ovih dana Vas je u štampi ne baš nežno 'dohvatio' Dobrica Ćosić. Rekao je da podmećete, jer ste napisali da je izjavio za Miloševića kako je to najpopularniji Srbin XX stoleća. Da li zaista podmećete?”

Evo dijela mog odgovora: „Čuo sam da me 'otac nacije' negdje dokačio, zapravo mi je netko telefonski pročitao to što je izašlo u Politici, jer taj list iz higijenskih razloga već tri godine ne uzimam u ruke. Ako sam dobro čuo, tamo je rečeno kako izričem 'svakojake presude', te kako Ćosić ne polemizira s neistomišljenicima i kako nema namjeru braniti se od mojih podmetanja. Ne vidim da sam izrekao bilo kakvu presudu ako sam napisao da je izjavio to što je izjavio i nije lijepo od njega što sad mene okrivljuje zbog svoje izjave. Nisam uopće osporavao njegovo pravo da tako misli, samo sam izrazio neslaganje i blagi prijekor što se pisac takvog kalibra slabo snalazi u političkim procjenama. Možda se Dobrica nije precizno izrazio kad je rekao da podmećem, možda je tu trebalo da stoji predbacujem ili podsjećam, ali preciznost nije njegova jača strana”.

Onda sam naveo podatke iz lista Il Tempo, te iz NIN-a (broj 2019 od 10. rujna 1989. str. 66-67). Taj moj intervju u Borbi onda je bio dobro primljen samo od opozicije, dok su nacionalisti režali na mene i slali mi poruke da što još tražim u Beogradu. Sada mi se čini da sam bio nježan i blag u svojoj samoobrani; danas bih žešće uzvratio da me netko tko je već mnogo griješio i komu sam podastro dokaze za grijehe, naziva lašcem.

Bijeda mita

Tada su, s kraja osamdesetih, ali i kasnije, srpski književnici bili listom uz svoga Gedžu i svoga Vožda. Akademik i pjesnik-oficir Matija Bećković dopunjava Ćosićevo ulizivanje i veli kako je Vožd sačinjen od „dve svete srpske reči: Miloš i Sloboda”. Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika, pohitao je prije svih i pridružio se radnicima, radnim organizacijama i partijskim komitetima koji su slali „telegrame podrške” Osmoj sjednici srpskih komunista 1987. godine na kojoj je Milošević izveo puč i preuzeo vlast.

Tri godine kasnije Pavić ide dalje, pa kao stručnjak za srpsku srednjovjekovnu povijest, u knjizi Hazari, ili obnova vizantijskog romana (BIGZ, Beograd, 1990) dolazi do spoznaje da je „Milošević Sveti Sava našeg vremena”, te da će novi srpski svetac „zaustaviti zahuktali genocid nad pripadnicima civilizacije istočnog hrišćanstva”. Godinu dana kasnije, u Politici od 13. rujna 1991, izjavio je da je „gospodin Milošević prvi i poslednji političar koji je usred antisrpski nastrojene komunističke Jugoslavije učinio nešto dobro i veliko za Srbiju. Svi znamo pod kako teškim uslovima, koliko i kako u veoma kratkom vremenu. Ali ja ne vidim samo njega samog. Kao vladu srpskog naroda vidim i Raškovića i Babića, i Karadžića i Hadžića, i Jovića i Draškovića, i Šešelja i Mićunovića, i Košutića i Paroškog, i tolike druge”.[20] Kada je Milošević izručen Haaškom tribunalu, Milorad Pavić, zvani Cici, okrenuo se protiv „Svetog Save našeg vremena”. I on, kao uzor mu Ćosić, šutira mrtvog despota.

Publicist Dragoš Kalajić, nekoć vojni savjetnik u poraženoj Martićevoj Krajini i armiji, pisao je o Miloševiću ushićeno i s mističnim natruhama. Kosovsku noć iz 1987. godine u kojoj je Milošević drhtao[21], nazvao je činom velike inicijacije i novog iskustva, pripisao je banalnom partijskom potrčku „vizije o spoznaji istine”, pa mu je onda, nakon te historijske promocije na Kosovu, posvetio jedan panegirik u zagrebačkom tjedniku Start pod naslovom Osmijeh koji grije. Tekst se završava u maniri socrealističkoj, kako neki radnik grije prozeble ruke nad fotografijom Slobodana Miloševića na kojoj blista osmijeh novog vođe.

I miljenik beogradske čaršije, Boba Selenić, nije smio zaostati u hvalama, pa je u NIN-u izjavio kako mu je „Milošević vratio dostojanstvo”. Njega sam također javno citirao onda kad mu to više nije pasalo, ili kad je već promijenio mišljenje, pa se i on ražestio na mene. U maloprije spomenutom intervjuu u Borbi, morao sam i Seleniću odgovarati, jer me potkačio što sam netočno tumačio njegovu oštroumnu misao kako se netko pojavljuje da mu vraća dostojanstvo. Novinarka mi je postavila pitanje: „I književnik Slobodan Selenić je reagovao na vaš tekst. O čemu se tu radi?”

Rekao sam: „Selenić nije imao potrebu dokazivati ono što sam ja već iznio. Htio je da me opovrgne, a samo je stvari proširio i objelodanio i ono što nisam kanio spominjati. Dakle, ja sam rekao da je on izjavio kako mu je Milošević vratio dostojanstvo, a on je donio dio tog intervjua iz NIN-a i objavio ga nedavno u Borbi kako bi dokazao da je to što sam rekao neistinito. On me tu ispravio, ali samo utoliko što je rekao da to dostojanstvo nije njemu osobno vratio, već da takvo mišljenje vlada u svijesti srpskog puka…” Sa Selenićem sam uvijek imao korektne odnose i nužnu distancu, a kasnije mi je priznao da sam bio u pravu, te da se ta ništarija Milošević nije smjela uzdizati do mita. Ali, Selenić je ugradio barem jedan kamenčić u taj mit.

Inženjer ljudskih duša

Hrast kojega obaraju

Na širom otvorena vrata Miloševićeva kabineta, na koja su hrlili i hodočastili srpski intelektualci (slikari Mića i Ljuba Popović poklanjali su mu monografije, Olja Ivanjicki raspačavala je njegove portrete, pjesnici su mu pjevali ode i "himne na ledini" o tomu kako "pristiže lep i mlad govornik", a zlaćane zrake sunca pale mu "nakostrešenu kosu"), napokon je uveden i poklonik Voždov Dobrica Ćosić, a uvela ga je famozna Klara Mandić, zubarica i pomajka stanovitog Dragana kapetana, "ratnika za srpsku stvar" i ratnog profitera, nekoć "devojka"[22] filozofa Tadić Ljubomira, marksističkog "mislioca".

Taj ishlapjeli filozof hvali se (Politika, 28. prosinca 2001.) kako je još prije četvrt stoljeća nazvao Dobricu Ćosića "Piscem" i to se uz Gedžu zalijepilo. Evo kako "umna glava" piše: "Pre više od četvrt veka nazvao sam ga 'Pisac' i taj generički pojam otada prihvatiše mnogi njegovi prijatelji". U Pravopisnim pravilima srpskoga jezika, u odjeljku interpukcije, u jednom članku o uporabi navodnika stoji da "kad se želi istaći da se neke riječi kazuju u sumnji ili podrugljivo, s ironijom, i kada nečemu hoće da se dade suprotan smisao, onda se one također stavljaju među navodnike". Nadalje se veli u Pravopisu "da navodnike ne treba pisati kad je u tekstu veliko slovo dovoljan znak o čemu je riječ". Kad ja pišem o Tadiću, pod navodnike stavljam "mislilac" i "umna glava", jer je to podrugljivo i s ironijom, želim tome dati suprotan smisao, ali pod navodnike ne stavljam filozof, jer je to njegovo zanimanje, ma kakav filozof bio.

Možda on hoće reći da je "Pisac" stavio pod navodnike i piše ga s velikim slovom zato što mu je to nadimak, a potom filozofski kaže da je to "generički pojam", što bi valjda trebalo značiti da je to pisac posebne sorte, nečuvena roda, da mu je to prirođeno, jer je bogomdani "Pisac" kojega je tako marksist krstio. (Genus, generis – rod, vrsta, porod, pleme, koljeno, podrijetlo, porodica[23]). Ako mu je dao nadimak Pisac, ako je on Pisac njihova plemena, ako ga od milja zovu Pisac, nije bilo potrebno stavljati ga pod navodnike; svaki bi pakosnik mogao tumačiti kako ti navodnici potenciraju nešto dvojbeno, jer filozof je to, tko zna na što cilja, još prefrigani marksist, premda ja takvo što ne mislim, jer znam koliko je narečeni filozof fasciniran Gedžom.

Ali da vidimo kako je Tadić Ljubomir, "crveni vođa" studentskih gibanja iz 1968. godine (sjećamo ga se na nekom balkonu s bijelim turbanom na glavi), došao do toga da Dobrici Ćosiću nadjene ime "Pisac"? To mu nije bilo teško, jer "ime ishodi iz dela", veli srpski akademik "crnogorskog porekla". Dakle, prema spoznaji akademikovoj, Ćosić je napisao "antologijski roman 'Daleko je sunce'", pa iz toga proizlazi da ga je napisao pisac, a onda je dijalektičar gramatički intervenirao i stavio veliko P kako bi nam sugerirao da to nije samo zanimanje nego i osobnost, te da to nije napisao pisac nego "Pisac" koji još otada, otkad mu je marksist nadjenuo to ime, uspravno hoda. Da točno navedemo kako to filozof veli: "Tada je otpočeo uspravni hod Dobrice Ćosića i tinjanje njegovog književnog talenta." Iz ovoga ispada da je on prvo napisao "antologijski roman", a onda je njegov talent počeo tinjati kao zapretana vatra. Znači, "četvrt veka" Dobrica Ćosić uspravno hoda, a za to vrijeme, dok uspravno hoda, njegov talent tinja. Neka sam filozof odluči što podrazumijeva pod tim tinjati.[24] Možda ima neko novo značenje te riječi.

U tekstu kojim čestita rođendan autoru "Deoba", čiji talent valjda još tinja, filozof više puta inzistira na tome da Ćosić "uspravno hoda" ili "grede uspravno", kako na drugom mjestu veli stilist Tadić, valjda stoga da se ne bi ponavljao. Čudi me kako nije, kao znalac srpskoga jezika, što smo vidjeli po uporabi glagola tinjati, nanizao još sinonima glede Ćosićeva uspravnog hoda, jer je za Hrast (kako ga filozof vidi i doživljava[25]), nekako malo da takav Hrast samo "hoda uspravno" i "grede uspravno", kad je mogao još da jezdi uspravno, gazi uspravno, korača uspravno, putuje uspravno, kreće se uspravno, ide uspravno, grabi uspravno,tabana uspravno, krstari uspravno, čeplje uspravno, klisara uspravno, gevelja uspravno, brodi uspravno, zloputi uspravno, itd. Ali bojim se da već zanovijetam oko jezika, finese u prigodnoj zdravici nisu važne, dovoljno je Hrastu samo čestitati rođendan, odguditi "na mnogaja ljeta", pa se filozofu pridružio i Vojislav Koštunica, Ćosićev miljenik i sljednik, u tom času predsjednik SR Jugoslavije koja se tako više ne zove, te je i on jadan sročio čestitku, najpoetičnije što je znao i umio.[26]

Vratimo se sada krvnoj i duhovnoj vezi Ćosića i Miloševića. Eto, znamo da ih je pokojna Klara spojila; otada je vlast u Srbiji u rukama Miloševića, premda se o sudbini Srba odlučuje u domu Ćosićevih, tako barem Eckermann veli. On će reći kako pluralizam buja, "niču heterogene partije suprotstavljenih programa, sa ljudima malo poznatim širokoj javnosti", a pravi tipovi Gedža i Đido suzdržani su i nezainteresirani. Međutim, Eckermann laže. Sam D. Ć. veli u svojim zapisima ("Večernje novosti", 15. travnja 2002.) da je imao sreću da s Jovanom Raškovićem osnuje SDS i napiše program stranke, da s Karadžićem danonoćno radi na utemeljenju SDS u Bosni i Hercegovini, da piše peticije Srbima s Kosova itd. Ovako se hvali: "Moje ilegalno ime za Srbe na Kosovu bilo je 'Deda'. Čak su me i moji vršnjaci i starci zvali Deda." Ako ništa drugo, Deda je ilegalno sudjelovao u "pluralizmu koji buja". Uz to, njegova supruga Božica jednom je rekla da su sve partije nastale u njihovoj kući, ne samo one doma, nego i izvan Srbijice. Gospođa Božica to je izjavila tek da se zna da je bez njezina utjecajnog supruga nezamisliv politički život Srbije i ostalih "srpskih zemalja", kako je tada bilo poželjno govoriti. Onda, u vili Ćosićevih na Dedinju sve započinje, kako marksizam i antititoizam, tako i pluralizam. I doista, već s početka devedesetih, kroz tu su kuću prošle sve "slavne" srpske povijesne ličnosti i vojskovođe od Raškovića, Karadžića, Koljevića, vojvode Vučurovića, Martića, do đenerala Mladića, Plavšićke i najutjecajnijeg Srbina Ekmečića[27] koji je zastupao stajalište da za ideju Velike Srbije nije preskupo planirati oko milijun mrtvih Srba.

Vampiri srpske politike

Prvi duži razgovor s Miloševićem Ćosić je imao negdje u proljeće 1990., tako stoji u Đukićevoj knjizi, pa je nešto od toga unio u svoj Dnevnik, povremeno čak i kritički, to je ona kritika sa simpatijama, ali su dojmovi bili povoljni, kao i onda dok ga nije poznavao. Još jednom se uvjerio da je Milošević inteligentan i čovjek jake političke volje. To je samo floskula, jer nitko nema, pa ni Ćosić, nijednoga dokaza o toj inteligenciji, čak i da je njezin laboratorijski kvocijent visok. Ta inteligencija koja zanemaruje "emocionalnu inteligenciju" o kojoj je Daniel Goleman napisao opsežnu studiju, može biti samo "karikatura intelektualca". Tipa s niskom razinom emocionalne inteligencije karakterizira ambicioznost, ustrajnost, tvrdokornost, agresivnost, izražena "volja za moć" i svojstvo da ga ne muče pitanja o sebi samome. Goleman veli da takav tip "voli oko sebe gledati svisoka, sitničav je i inhibiran, osjeća nelagodu u vezi sa spolnošću i senzualnim iskustvima, bezizražajan je i otuđen, emocionalno prazan i hladan". Zar to nije Miloševićev psihološki portret?

Ali Ćosić ga vidi drukčije i u svom Dnevniku zapisuje: "To je prvi srpski komunista koji ima modernu koncepciju ekonomije, komunikacije i razvoja". Ima li sada smisla rušiti prorokove vizije, kad svatko može vidjeti gdje se djenula ta moderna gospodarska koncepcija. O razvoju Srbije više ne moraju govoriti stručnjaci, jer o razvoju se nema što reći; "moderna koncepcija ekonomije" dovela je Srbiju na dno. Jedina Miloševićeva komunikacija bila je rat. O čemu to onda bulazni "Pisac"? Sve su njegove nebuloze te vrste, ali svejedno – to njemu ne može nauditi. Nema pogreške, nema banalnosti koja mu može nauditi. Nitko mu za gluposti neće prigovoriti; štoviše, njegov će ga zatucani soj uvijek podržati i reći: "Ako Gedža kaže da je Vožd intelegentan, da ima veliku volju, onda se tu nema šta misliti, ima svi da ginemo za Vožda!" I kad sve to tako stoji u Srbijici, nije nikakvo čudo što njezini građani nepogrešivo biraju najgore.

Rekli smo da je "Pisca" u Miloševićevu rezidenciju uvela pokojna Klara, ali otada se Gedža sam snalazio u dvorima, pa je tako započelo razdoblje međusobnog uvažavanja; jedan drugome su rekli da se poštuju, tako Eckermann bilježi. Pa ipak, barem kad je javnost u pitanju, Milošević je bio oprezan i suzdržan, nije se javno razbacivao pohvalama, niti je Gedžu uspoređivao s kakvom znamenitom ličnošću, dok je "Pisac", brzoplet kao i uvijek, negdje u to vrijeme srdačnih odnošaja, dometnuo onoj da je Milošević najpopularniji Srbin XX stoljeća, još jednu, nešto precizniju natuknicu: "Milošević je uz Nikolu Pašića[28] najznačajniji srpski političar". Ako znamo da je Nikola Pašić Ćosićev politički uzor, onda je to bio kompliment od srca, jer Milošević je tada već uvelike zagazio u rat i krenuo koracima legendarnog Baje. Ćosić je pogodio: Milošević je doista bio ne samo najpopularniji nego u Srba najomiljeniji, zapravo obožavani političar, a u svijetu, uz Karadžića, najpoznatiji Srbin XX stoljeća. Ta se slava prelila i u XXI stoljeće, bez obzira što nije dočekao ishod suđenja za zločine protiv čovječnosti i genocid. Osobno mi je blisko to da je Milošević novi Pašić, jer je i on trgovac leševa na veliko i namalo, kako je to Krleža lijepo rekao za Baju.

U knjizi "Lovljenje vetra" Đukić kaže da je Milošević odmah počeo nagovarati "oca nacije" da se prihvati neke dužnosti u državi. U jednom trenutku je rekao: "Učite nas kakva treba da bude demokratija!" Ali Dobrica Ćosić, "inžinjer ljudskih duša", koji je portretirao mnoge likove u svojim romanima, nije mogao osjetiti onu seljačku žaoku priprostog a tada moćnog Vožda koji se zajebava ne samo s učiteljem demokracije nego i s demokracijom, jer mu nije bilo stalo ni do učitelja ni do demokracije, što se pokazalo točnim samo godinu dana kasnije kada ga je najurio s mjesta predsjednika države. Srpski komediograf Dušan Kovačević veli: "Dobrica ga je opslužio, a onda ga je ovaj isterao. Bukvalno ga je najurio. Mlad je čovek najurio dedu. To se u srpskom narodu ne prašta." Ali o tome ćemo kasnije, jer to je najtužnija stranica Gedžina života; trenutak kad romanopisac prelazi u romanesknu ličnost. Ta je farsa dostojna darovitog Nušićeva nasljednika Dušana Kovačevića.

Ćosićev odani čovjek, njegov medij, Jovan Rašković, čija kćerka kaže da je presvisnuo od tuge, rekao je, prema pisanju banjalučkog Reportera da je "Ćosić ostao lojalan Miloševiću u duhovnom smislu". Ima li išta poraznije za književnu branšu, za ljudsko dostojanstvo, za pamet, nego biti u duhovnom smislu lojalan diktatoru, masovnom ubojici kojemu se sudi za zločine protiv čovjčenosti i za genocid. Dobrica Ćosić duhom je ostao lojalan Slobodanu Miloševiću, to kaže vjerni prijatelj Ćosićev, onaj koji ga je izbliza znao, što bi posvuda bilo sasvim dovoljno da se tako bijedna figura, lojalna ratnom zločincu, smjesti u fusnotu povijesti kao negativna činjenica, kao sramota jednog naroda, ali u tom narodu stvari su drukčije i definitivno naopake. U tome narodu profesori Pravnog fakulteta, akademici, književnici, slikari i dr. prave Odbor za zaštitu zločinačkog djela Radovana Karadžića. Takvo moralno posrnuće nije više pojedinačna priča; već bi se moglo govoriti o kolektivnoj bijedi. Svi su oni, od Dobrice Ćosića, SANU, Pravoslavne crkve, pa do kulturnih institucija, umjetničkih esnafa - likovnih, glumačkih, muzičkih, dramskih, književnih – doveli Miloševića na prijestolje kako bi im ostvario Memorandum, ali on ih je nakon trinaest godina iznevjerio i sveo njihove snove na realnu činjenicu, na golu stvarnost, razotkrio ih u ništavilu, i ostavio im, prije nego je odmaglio u Haag, "Srbijicu oko dvije Morave", kako joj tepa Koštunica – Srbijicu i u njoj pogašena svjetla.

Nekoć ljubljeni Vožd samovao je u tamnici, ispaštajući za sve njih i još jadan spominjući na saslušanjima "moj narod", "moju zemlju", ali on tada više nije imao ni svoga naroda, ni svoje zemlje. Svijet koji nešto razumije nije suosjećao s njim, niti ga žalio; "srpska laž" utkana u njega, istrulila je s njim u tamnici. Žao mi je, makar to zločesto zvučalo, što nije dijelio ćeliju s "ocem nacije" i ratnim predsjednikom, zapovjednikom Vojske Jugoslavije iz vremena pokolja, rušenja gradova, sakralnih objekata, uništavanja čitave jedne mediteranske civilizacije. Ili je možda Dobrici Ćosiću namijenjena uloga vampira?

Vječiti sluga

Đukić-Eckermann, još je 1989. godine, postavio pitanje književniku i "Piscu" Dobrici Ćosiću, kani li se vraćati "u aktivnu politiku"? Što li je odgovorio Gedža, čovjek od riječi? Svojemu je Eckermannu čovjek od riječi odrješito uzvratio, dosljedno kao i uvijek, energično da zaboli naciju, kao da joj je bodež zario u srce: "To ne dolazi u obzir ni pod kojim okolnostima. Slobodu svog pisaćeg stola ne bih zamenio ni za kakvu moć, pogotovu za moć koju daje vlast."

Ćosiću se nikad ne zna kad je iskren, kad dvoličan. Možda je to preko Eckermanna otposlao u javnost kako bi se nacija obratila svojemu ocu da se vrati, da ne ostavlja stado u času kad "svaki Srbin konačno smije javno reći da je Srbin". Otac je neumoljiv, ne može "slobodu svog pisaćeg stola" trampiti za moć i vlast i stoga je on odlučno rekao: "To ne dolazi u obzir ni pod kojim okolnostima!" Ali kako odoljeti "najpopularnijem Srbinu XX veka", kako reći "ne" novome Nikoli Pašiću, kako gazda-Slobu iznevjeriti? Književnik bi morao, ta "Pisac" je, smisliti neko opravdanje, zašto je prekršio zavjet slobodi svog pisaćeg stola i prihvatio se postati dužnosnikom nepriznate zemlje s lažnim imenom Jugoslavije. Dumao je, mozgao je Gedža, pozvao svog Eckermanna i rekao mu: "U životu se dogode stvari koje ne mogu da se izbegnu. U situaciji u kojoj sam se našao, nisam mogao da odbijem predsednički položaj."

I doista, postao je predsjednik tzv. "žabljačke"[29] Jugoslavije, 15. lipnja 1992. godine. Na inauguraciju je stigao taksijem; to je samo jedan detalj te farse, scena prozirne demagogije, a prisežući, Ćosić je obznanio da se u sve to upleo, jer on nije ništa drugo i nitko drugi doli sluga i samo sluga svojega naroda. Tu je, na tome je mjestu samo zato što želi služiti.

Bilo kako bilo, taj predsjednik u livreji konačno je ušao u Titov kabinet. Sam piše kako u početku nije znao rukovati telefonom, ali mu je tajnica rekla da on to i ne mora činiti, jer ona je tu da opsluži slugu, da mu pomogne, da ga uputi i objasni mu tko je tko u kaljuži, u žabljaku njegove države. Tu se slugi još jednom zgadila Brozova grandomanija, jer je njegov kabinet, tako priča svojemu Eckermannu, veliki "kao fudbalsko igralište", tako da se novoustoličeni predsjednik osjetio malim, pa je izrazio želju da bi najviše volio služiti narodu u nekadašnjem kabinetu svojega prijatelja Aleksandra Rankovića. Nećemo gaziti na simboliku, to su već zanovijetanja i žaoke, kako je, eto, "demokratski" predsjednik zasjeo u policijski kabinet, kako je "slobodu svog pisaćeg stola" zamijenio policijskim stolom – dovoljno je konstatirati da je Dobrica Ćosić stolovao u kabinetu Aleksandra Rankovića, a njegovoj je raji to imponiralo, jer njihov Gedža nije htio u "ustaški kabinet", nego je izabrao stolac na kojemu je sjedio pravi Srbin!"[30]

Nisam pozvan, i ne mogu se baviti finesama vladavine za jednogodišnjeg Ćosićeva mandata; možda će neki povjesničar tu epizodu uključiti u srpsku "historiju beščašća", ali na osnovu onoga što Eckermann iznosi, čini se da je sluga, najvjerojatnije u Ženevi, išao na nerve gazda Slobi, koji ga je otada doživljavao kao smetnju, jer ne mogu dva Pašića vladati istom zemljom. Gazda Sloba je zaposlio Ćosića, gazda Sloba će ga i otpustiti. On ga nije doveo kao "oca nacije" (u Slobinom kraju Srbije ostarjeli otac odvodi se u šumu "na lapot"[31]), nego je spasavao vlastitu poziciju, jer je međunarodna zajednica pokušavala malog smiješnog diktatora skloniti iz politike i naći kakvu-takvu demokratsku formu za Srbiju. Vjerovali su da je Ćosić prava faca, opozicionar, lukavac koji će vlast prenijeti u kabinet Savezne države sa već uhodanim institucijama, dobrim "žabljačkim" Ustavom, moćnom armijom čiji vrhovni zapovjednik postaje novoizabrani predsjednik. Kako je Milošević, dovodeći ga, spašavao svoju poziciju? Pa tako što je tim činom poručio: "Gospodo, ja ću se posvetiti Srbiji, ekonomiji, modernizaciji, standardu, brzim prugama, a vi imate demokrata na čelu Savezne države, političara s mudima, vrhovnog zapovijednika, maršala, pa izvolite raditi s njim, eto vam ga! A sad se jebite i ostavite me na miru!"

Međunarodna zajednica, koja se površno bavila nekom perifernom zemljom, nije znala da je samo mjesec dana, prije nego je izabran za predsjednika, taj gospodin, akademik srpski, govorio na zatvorenom kružoku SANU kako je "zadovoljan razvojem prilika" te da je na vidiku pripajanje srpskih zemalja velikoj i jedinstvenoj otadžbini, "a etničko čišćenje Bosne odvija se po planu i uz mali broj srpskih žrtava". Naravno, to muljanje s Dobricom kao predsjednikom bila je "historijska farsa" koja još jedino u Srbiji ima izniman "dijalektički slijed" da se povijest stalno ponavlja kao farsa. Bila je to još samo jedna zamka u Miloševićevu zvjerinjaku, jer je i nadalje moć bila u njegovim rukama. Ojačao je policiju, regrutirao kriminalce, sklopio pakt s radikalima i učvrstio svoju vlast.

Patološko razdoblje

S nogama u krvi

Negdje s početka ožujka 1993. godine, Miloševiću je stiglo pismo od Billa Clintona u kojemu ga američki predsjednik upozorava da se suzdrži ubijanja Albanaca na Kosovu, u protivnom će vojno intervenirati protiv Srbije. Nitko se nije pitao zašto se Clinton obraća Slobi kao da ne postoji predsjednik Jugoslavije i vrhovni zapovjednik vojske. Jedino je to zaintrigiralo novinara Frankfurter rundshaua, bilo mu je čudno, pa se obratio Ćosiću koji mu je to ovako razjasnio: „Mislim da je gospodin Clinton prevideo da postoji Savezna Republika Jugoslavija. Zašto je pismo upućeno gospodinu Miloševiću, to je stvar američke administracije i njene procene. Mislim da je to nesrećno pismo”. To nije bilo nesretno pismo, nego pismo poslano na pravu adresu. Clinton nije previdio postojanje SR Jugoslavije, nego je znao da tom državom upravlja Slobo, a da je Dobrica Ćosić izmišljotina. Procjena američke administracije bila je točna.

Dobivajući posao predsjednika, Ćosić je spasio Srbiju od „restauracije monarhije” i povratka Karađorđevića na prijestolje. To mu je otvoreno rekao Douglas Hurd, britanski ministar vanjskih poslova: „Gospodine predsedniče, dok vi niste došli na mesto predsednika, britanska vlada je odlučila da režim Slobodana Miloševića ruši s princom Aleksandrom. Kad ste vi izabrani, mi smo od te namere odustali, jer imamo u vas puno poverenje. Princ Aleksandar više neće doći u Srbiju, a vas savetujemo da se posvetite spoljnoj politici”.[32]Tako je Gedža dva puta srušio monarhiju i monarhizam; jednom kao titoist i drugi put kao antititoist!

Autoritet predsjednikov počeo se osipati, nakon što je u Ženevi zaigrao na kartu mirotvorstva. Nazvan je izdajicom, američkim agentom, „vatikansko-masonsko-kominternovskim” izrodom - vratilo mu se sve ono čime je i sam častio s prve stranice Politike (26. srpnja 1991.) pacifiste, majke i sestre, jer su bili protiv rata. A Sloba je s cinizmom promatrao degradaciju „oca nacije”, smijući se njegovoj politici, zlobno, zločesto, naslađujući se i likujući, kako to samo mogu nitkovi. Ne znam je li točno, ovdje se po prvi put ograđujem, jer nemam izvora i ne mogu potkrijepiti argumentom, kao što sam to za sve dosadašnje navode činio, ali do mene je došla priča da mu je Šešelj predlagao samoubojstvo: „A ako nemate hrabrosti, Dobrice, mogu vam pomoći, mogu toliko učiniti za vas, jer vi ste bili talentovan pisac i loš političar, a na kraju izdajnik srpskog naroda!”

Radikala u duši, demokrata na riječima, „oca nacije”, akademika, narodnoga književnika, predsjednika „Žabljačke Jugoslavije”, vrhovnog zapovjednika VJ, otjerali su iz Savezne skupštine srpski radikali nahuškani od Miloševića i njegovih socijalista. Uz galamu, psovke i uvrede poručivali su „Piscu” da se vrati literaturi, jer da politika nije za njega, premda je siroti Gedža cijeli svoj život posvetio politici, čak je i neke svoje romane pisao kao političke traktate. Jedan njegov junak u romanu Vernik kaže: „Slava političkog pobednika bila ti je milija i značajnija od slave dobrog pisca!” Taj rijetki trenutak iskrenosti mogao je stajati kao moto ove žalosne priče.

U Ćosićevim državničkim nastupima, u njegovim političkim potezima, bilo je oponašanja povijesnih ličnosti – želio je ostati zapamćen kao kratkotrajna reinkarnacija Pašića, neka vrsta transcendentnog obasjanja u nezapamćenoj srpskoj tmini koja još traje. (Pašić je govorio da „Srbija mora preko Dalmacije dobiti izlaz na more”, a ovaj je neuspješni imitator ponavljao da „nema Jugoslavije bez Prevlake”, čak i onda kad je potpisao povlačenje s toga poluotoka. Ćosić je 1989. godine nudio Italiji Dalmaciju i Istru, ali bez Pašićeva smisla za tajne makinacije i trampe, kao što su bile i one oko Londonskog ugovora 1915, u kojemu je Baja zasigurno imao prste da se Italiji dade Istra i dio Hrvatskoga primorja. Naravno, Ćosićeva ponuda bila je blef, dok je to liferant „leševa na veliko i malo” ozbiljno činio.)

Ako je itko oskvrnuo mit Dobrice Ćosića, onda je to Slobodan Milošević. Taj ga je zloduh pozvao i zamolio da u „sudbonosnom trenutku srpske istorije preuzme vodstvo svog naroda”, a vjerojatno se istog časa počeo naslađivati mukama koje će neminovno snaći slugu svojega naroda. Mora da se taj đetić već tada cerekao i mrmljao sebi u bradu: „Videćeš ti, moj brajko, kakav je tvoj narod i šta te čeka! Teraće te, bre, kao seosku džukelu!” U trenutku kada je Ćosić mislio da ulazi u vječnost, Milošević je znao da je to kraj legende.

I kada su poslanici, govnjivim političkim motkama, najurili Ćosića kao izroda, osjećao sam nešto kao samilost, premda je bio zgodan čas da se likuje nad krahom odurne njegove politike. Bilo mi ga je žao dok je ondje, pred izabranim zastupnicima njegova naroda, pred tim nekrofilima, stajao kao kakva živa groteska, s nogama u krvi, jer su u tom trenutku sunarodnjaci mu u Bosni htjeli potamaniti sve što nije srpsko, osnivajući usred Evrope koncentracijske logore i vršeći zločinstva, okrutna čak i za ukus Evropljana i njihovu realpolitiku. Bilo je tužno gledati Dobricu Ćosića kako bježi pred goničima, a moderni Baja ponovno trijumfira. I što je najgore, za Ćosićem se nitko nije okrenuo, nitko nije zažalio, a on je odšepesao onim svojim sitnim korakom, ne bogme uspravno kako bi želio filozof Tadić Ljubomir, nego ponizno, pokunjeno, bez suosjećaja naroda prema svojemu slugi. Svi su govorili: „Zna Miloš šta radi i zašto ga smenjuje!” Svojedobno je povjesničar Slobodan Jovanović pisao da je za Pašića, čak i onda kad je griješio, postojala izreka: „Zna Baja šta radi!” I taman bijasmo povjerovali da se zbilo oceubojstvo, da je srozan jedan mit, da je to definitivni kraj Gedžine politike „radikala u duši, demokrata na riječima”, ali, avaj, zaboravili smo da se „srpski kulturni model ne mijenja”.

Svojedobno mi se javio telefonom jedan moj stari prijatelj, Beograđanin starosjedilac; ćaskali smo o svemu, pa i o politici. Taj moj prijatelj uvijek zbija šale, kombinira neke svoje zezalice, a kada sam se dotaknuo „srpskog kulturnog modela”, razvijao je svoje teorije kako Srbi već 150 godina kloniraju gene političke kulture, te da i tada u kabinetu Dr. Mabusea sjedi klon (na mobitelskoj vezi ja sam čuo klovn, ali ne, ponovio je klon), dakle, u kabinetu Dr. Mabusea sjedi klon, laboratorijski proizveden genetskom tehnologijom od „oca nacije” i „vožda”, te tako u kabinetu Dr. Mabusea sjedi njihov dvojnik, ma koliko nam to izgledalo kao etički horor, a taj se klon stručno naziva „koštunica”, što prema Akademijinu rječniku znači „plod voćke koji ima košticu”. Dakako, moj prijatelj se šegačio, ali je vrtio priču u duhu narodnom da plod ne pada daleko od stabla imao koštunicu ili košticu, sasvim je svejedno!

Državni barbarizam

Hoće li itko napraviti kakvu bilancu Ćosićeve jednogodišnje vladavine? Hoće li se naći takav da nam ispriča kako je taj predsjednik upravljao jednom „strateški važnom” balkanskom zemljom, i je li ostalo štogod od toga moćnog duha, je li kakvoga snažnog pečata ostavio taj Hrast u svojemu žabljaku? Kakav je bio strateg glavnokomandirajući VJ, kako je ratovao, kakav je bio diplomat, kakav pregovarač? Kakve su mu bile dosjetke, je li pravio humorne obrate da bi opčinio i šarmirao svoje sugovornike? Kakav je bio na oficirskim balovima, je li plesao s generalušama, je li gospodu generale znao podbadati i grditi zbog njihova neviteškog vođenja rata. Je li im znao reći: „Kakav to, bre, seljački rat vodite? Sve same jajare, kokošari, palikuće. Gde su vam heroji? Nijednog velikog žrtvovanja za otadžbinu. Jeste li vi čitali moje knjige? Jeste li videli kako se tamo umire za svete stvari?” Ili je samo plesao „naš Gedža” tek jedno ljeto?

Tko će nam sve to predočiti? Je li na brifinzima briljirao pred stranim novinarima, je li neki od tih jebivjetara mogao oboriti Dobričine argumente o zavjerama protiv Srbije? Je li svoje diplomate i ambasadore podučavao kako da se preokrene žalosna srpska tradicija vječitih mirnodopskih gubitnika u novu stranicu diplomacije i povijesti, te da već jednom Srbi počnu dobivati i u ratu i u miru? Je li umio, kao nekoć Nikola Pašić, onako slikovito i figurativno predočiti svojim veleposlanicima neke mentalne i društvene osobine onoga svijeta kamo šalje svoje zastupnike. Kao ono kad je Baja predavao akreditive srpskom ambasadoru u Turskoj, pa ga je upozorio: „Turci ti od svega najviše vole zlato i guzicu. Mi zlata nemamo!” Je li znao Gedža takovih dosjetki?

Hoće li se naći netko da nam ga izbliza predstavi, da nam s lakoćom priča o njegovim susretima s državnicima, o njegovim putovanjima, o nekim detaljima iz predsjednikova života, o njegovim navikama, o radnoj energiji? Je li završavao radni dan okrepljujući se barem jednom čašom trsteničkog vina i slušajući glazbu? Svojevremeno je izjavio da njegovi romani ne bi bili napisani da nije slušao Beethovenove simfonije! Možda će nam kakvo pero iz predsjednikove svite opisati koju je to glazbu rado slušao navečer? Nije valjda muziku razaranja kulturne baštine svojih susjeda?

Je li katkad intimno priznao, primjerice, svojemu savjetniku filozofu-marksisti S. Stojanoviću, da on ne može dokučiti što je to tako veliko u tome ratu, da bi cijena ljudskog života bila tako mala? Je li možda potiho, zaklanjajući usta dlanom, šanuo savjetniku, da drugi ne čuju, da ne dopre do ozvučenih napravica, kako i on misli da je srpska historija otišla k vragu kad su dezerteri najbolji vojnici. Kamo se djenulo ono sveto Srbin rado ide u vojnike. Mora da je romanopiscu, pa i predsjedniku države, kanula ili barem navrla neka suza što njegovi vojnici („naša srpska deca”), ginu besmisleno i raspadaju se tamo negdje na tuđim poljanama, bez pokopa, bez slave, bez riječi zahvale i bez opijela.

I najednom čujem Svetu, ohrabrenog nekim nedoumicama i dilemama svoga predsjednika, kako govori u jednom dahu, takorekuć monologu, možda pomalo i patetično, ali dojadilo mu je sve, prekipjelo je filozofu:

„Dobrice, sad ti govorim kao prijatelj, a ne kao savjetnik, jer ja i jesam tvoj savjetnik zato što sam ti prijatelj i to ću uvijek ostati, ma kako se ovo završilo. Ali te uvjeravam, prijatelju, da je ovaj rat pokazao da su srpski vojnici kukavice, a generali i oficiri hulje koje teškom artiljerijom i sa sigurne distance gađaju gradove. Ta je oficirska bagra i ta vojska lice i naličje nadirućeg državnog barbarizma, slika duhovnog stanja jednog naroda, to ti ja kažem kao filozof. Iza njih ostaje pustoš kao što je pustoš u dušama stratega te krvave orgije. To je samodestrukcija srpske ratničke tradicije, ukoliko je ona ikada postojala, ukoliko to sve nisu bile puste tlapnje i lažni mitovi kojima su se napajale generacije. Moram ovako, jer moja je filozofija ponajprije sumnja. Filozof i nije ništa drugo doli zabrinut čovjek. Sada mogu zamisliti kako to sve pogađa autora Deoba, srećom i Bogu milom hvala moga prijatelja, koji je u toj knjizi, bogme davno, ali tako moćnim esejističkim sredstvima u spoju s poetikom pripovijedanja, duboko proniknuo u srž ideologije noža. Sada su, Dobrice, svi srpski vojnici četnici, oni gibaničari, one jajare iz tvojih Deoba, samo sada zajedno s komunističkim oficirima. Stid me spopada kad čujem kako Srbi ruše crkve pod parolom Bog čuva Srbe! Kunem ti se da će nam se sve ovo obiti o glavu. Oprosti, ali za mene je blasfemija da se neki komunistički oficir, eto najednom general, taj Ratko Mladić, sada vojvoda četnički, uspoređuje s vojskovođama iz tvojih romana, s povijesnim ličnostima, s vojvodom Stepom, ili je, Bože mi oprosti na huli, svaki naš vojvoda, ondašnji i sadašnji, samo izdanak jednog te istog mitomanstva, jedne te iste fikcije. Nisam zapao u nihilizam, nisam obeshrabren, ali ovo ti izustih kao prijatelj, a kao savjetnik mogu te samo podsjetiti kako svijet gleda na nas.Frankfurter Allgemeine Zeitung (11. 07 1992.) piše da „srpski četnici najčešće napadaju dva puta: ujutru trijezni, a poslije podne pijani”. Kurier (26. 10 1991) donio je tekst pod naslovom Srbi, i evo samo nekoliko redaka: 'Ponašanje srpske vlade, srpske armije, četničke soldateske, ali i mnogih opozicionara i intelektualaca je do te mjere nacionalistički-agresivno i u suprotnosti sa svim današnjim predodžbama o civiliziranom čovjeku da to neminovno izaziva ekstremna reagiranja. Mnogi smatraju da je namjerno razaranje čitavih gradova i jedne čitave kulture barbarski, neevropski, orijentalni čin'. Spigel iz 1992. godine objavljuje tekst Olafa Ilaua u kome veli 'Srbin ispoljava svoju prijeku, neprijatnu narav, pa bi te bitange trebalo prisiliti da pokleknu'. Taj novinar tvrdi da genocid sprovode boljševički generali i velikosrpski šovinisti! Ovdje prekidam, znam da ćeš reći: 'More, Sveto, mani se ćorava posla, Jevropa je uvijek bila naš najveći neprijatelj', ali bojim se, Dobrice, da smo svi pošandrcali od tih stereotipa. Pa jesi li čuo onoga Karadžića koji govori da je ovo sveti rat i da njegov smisao može dokučiti samo Bog. A onda naši vladike poju u tu čast, a naši pjesnici gude kako 'Mladić eno stiže pred zidine Carigrada'. Kakav crni Carigrad, Dobrice, znamo li mi gdje smo i u kojem smo vremenu! Mi nismo u stanju do Ćuprije, a kamoli Carigrada. Bog me ubio ako se neće obistiniti ono što su govorile one opozicione budale da će se naša Srbija svesti na beogradski pašaluk. Da nisam ateist povjerovao bih u Božji gnjev. Ugnjavih te, prijatelju. A sad, laka ti noć!”

Uvijek na krivoj strani

U Ćosićevu Dnevniku malo je toga korisnog; tu i tamo neko njegovo viđenje ove ili one političke ličnosti, ali površno i nezanimljivo. Tu ćemo saznati kako se Alija Izetbegović[33] izuo kad je ušao u njegovu kuću, ali mu Dobrica nije dopustio da ostane u čarapama, jer to je srpska kuća, tu bosi sjediti nećemo. Ćosić konstatira da je izuvanje muslimanski običaj; čini se da je malo zatečen, pa piše: „Zbunjen i iznenađen, rekao sam mu: ´Gospodine Izetbegoviću, u ovu se kuću ne ulazi izuven. Molim vas, ne skidajte cipele!´” Nakon što su se dvojica državnika dogovorili da neće bosonogi voditi dijalog o sudbini njihovih naroda, Dobrica je o Aliji unio u svoj Dnevnik kako je taj političar samo „prividno delovao meko i oblo”, a u stvari je bio Alahov ratnik spreman na sva sredstva, te još čvrsto „ukopan u istorijski rov muhamedanske Bosne”.

Ono što je i kako je Ćosić napisao o Tuđmanu, gotovo da imponira i čini toga koleričnog starca simpatičnim, ako uopće šampion nesimpatičnosti može makar i zakratko postati simpa. To izgleda može samo u Ćosićevoj varijanti. Gedža najprije kaže kako je nekoć u ćaskanjima s Krležom prvi put čuo o tome Tuđmanu, te da je iz Krležinih usta izletjelo mnogo pohvala i divljenja „kulturi kuće supružnika Tuđman”, valjda stoga što je „Krleža od Tuđmana primio podatak da je u Jasenovcu ubijeno između 40 i 50 hiljada Srba”, veli Ćosić. Je li Krleža bio baš tako neodgojen da upravo Gedži povjeri kako se divi kulturnom domu Tuđmanovih, jer je primio podatak, kao mito, da je Srba ubijeno u Jasenovcu „između 40 i 50 hiljada”. To je Ćosićeva seljačka lukavost, podmetanje nasitno, jer se hoće reći kako su Krleža i Tuđman isto, kako su svi Hrvati srbomrsci, nadalje ustaše, te zatočenici njihova „kastracionog karaktera” o kojemu je znanstveno pisao njegov suborac, akademik Jovan.[34]

Predsjednik Jugoslavije prvi put je srio Tuđmana u Ženevi; malo je falilo da kobno završi taj susret, ali je srećom Lord Owen (lorde, lorde!) zavapio i pozvao Ćosićeva liječnika: „Kolega Boškoviću, uđite u salu i izvedite napolje svog predsednika. On je u vrlo lošem stanju, sačuvajte ga od Tuđmana”. Ćosić veli da je Tuđman bio „težak sabesednik, prek, jedak, žestok. Viče, ljuti se, a Srbe zove srbočetnicima”. Pa ipak su se dvojica predsjednika nekako usaglasili, napravili kakvu-takvu deklaraciju, srpsko-hrvatski kompromis, tada su se dogovorili o razmjeni stanovništva, kuća, dobara, zemljišta, „a Vens odobrio uz formulaciju da se to nazove 'humanitarno preseljenje' i tako izbegne utisak etničkog čišćenja”, veli Ćosić. Kako Gedža, lukavac, prebacuje tu formulaciju na Cyrusa Vancea, premda mi se čini da je po duhu i podlaštvu mogla izaći jedino iz radionice Ćosić & Tuđman.

I to bi bio cijeli uspjeh Ćosićeve vanjske politike, ukoliko nam iz tajnih arhiva ne izvuku još kakve spektakularne poteze velikoga predsjednika i začepe usta naših sumnji, a našu kritiku obezvrijede. U mojoj dokumentaciji nalazim nekoliko novinskih izrezaka, već blijedih; mišljah da to više neću koristiti, ali evo sâm tekst vapi da se dokument udjene, valjda se još nadamo da će biti pameti da se huljama koje manipuliraju rodoljubljem ne oprašta svako zlo koje počine, jer oni nam kažu da to čine stoga što ljube svoj dom, a ne iz potrebe da čine zlo. Jedan je izrezak iz Vjesnika, iz pera beogradske dopisnice Ivkice Bačić koja izvještava svoj list da je predsjedniku Jugoslavije stigao u audijenciju ruski književnik Eduard Limonov Edička[35] vele kontroverzni pisac, te su se dvojica duhom bliskih radikala, podulje zadržali u prijateljskom razgovoru. Ćosić je znao sve o Edički, vidio je njegove fotke s Arkanom, gledao je snimke na TV kako iz mitraljeza puca na Sarajevo, kako na tenku ulazi u Vukovar, u rukama je već držao nekoliko Edičkinih knjiga objavljenih na srpskome; dakle, sve je o mlađemu kolegi znao, ali htio ga je čuti i vidjeti – čašica razgovora među subraćom, te još dvojicom Slavena i pravoslavaca, uvijek je za dobro naroda; vremena se za tu čašicu mora naći unatoč obavezama jednog i drugog. Edička je i došao u audijenciju da objasni starijem kolegi, bogami dvadeset godina starijem, zašto je činio to što je činio. Rekao je Edička ponajprije da voli Srbiju stoga što su je Nijemci izabrali za neprijatelja. To je Ćosića ganulo, pa ga je potapšao po ramenu i malko pognuo glavu kako Edička ne bi vidio da su mu zaiskrile suze u očima. Onda je ruski pisac objasnio lideru jedne države da on nije pucao na Sarajevo, nego na neprijatelja. U Vukovar je ušao na tenku kao dopisnik jednog francuskog lista. U Knin je išao na poziv srpskih vođa kako bi se svijetu prikazala „pravedna borba ugnjetavane manjine pravoslavnih od vatikansko-masonske tiranije”. Sa Arkanom se fotografirao, jer je čast imati zajedničku fotku s nacionalnim srpskim herojem, „kojega je Zapad proglasio kriminalcem zato što je srpski nacionalist i pravoslavac”. Sve je to saslušao Dobrica Ćosić, predsjednik Savezne republike Jugoslavije. Kada ga je pratio do vrata kabineta, zagrlio ga je, čvrsto ga je prigrlio, možda malo podulje nego što je uobičajen prijateljski zagrljaj. Prema izvještaju Vjesnikove dopisnice iz Beograda, Ćosić je rekao: „Alal vera, Edička! Samo da sam mlađi, isto bih se tako poneo!” Dakle, samo da je mlađi dvadesetak godina, ili barem desetak, Dobrica bi Ćosić pucao iz mitraljeza na Sarajevo, ušao na tenku u Vukovar, slikao se s Arkanom etc, etc.

Još sam nekoliko novinskih izrezaka sačuvao, ali sada je to sve blijedo, a ono što je bilo fotokopirano gotovo je posve iščezlo. Ne mari, svodimo priču, pa će razni papirići odlepršati iz mojih pretinaca. Sačuvao sam i jedan kuriozitet da je Dobrica Ćosić odbio članstvo u Odboru za zaštitu prava od Haaškog suda, premda u tome Odboru sjede njegovi pajdaši. Taj podatak da se Ćosić urazumio, te da je shvatio kako se zločinci i zločinstva ne mogu štititi, ima draž kao nešto bizarno, jer kako to da Gedža nije tamo gdje mu je mjesto po prirodi stvari i gdje je prisutan duhom. Ali njegov autoritet već je bio srozan onom degradacijom kormilara predsjedničkog broda, pa se u čaršiji više nije govorilo o tome što ga nema tamo gdje je uvijek bio – na krivoj strani, nego mu se zamjeralo da je ipak u duši ostao komunist, te da ostavlja nacionalne heroje Karadžića i Mladića na milost i nemilost haaškim hijenama. Doprle su zamjerke do Gedže, pa je podržao taj Odbor, ali svoje sudjelovanje u njemu pravdao je time da se on vraća „slobodi svog pisaćeg stola”, jer namjerava nadrljati još jednu kupusaru,[36] te da ga to priječi uzeti udjela u radu Odbora.

Nije se pojavio ni potkraj 1997. godine u prostorijama Matice srpske u Novom Sadu gdje se okupila srpska inteligencija u počast Karadžiću. Među šezdesetak potpisnika Deklaracije kojom se poziva međunarodna javnost da utječe na Haaški tribunal kako bi se obustavio postupak protiv Radovana Karadžića, nije bilo potpisa Dobrice Ćosića. Tu Deklaraciju potpisali su istaknuti učenjaci, akademici, sveučilišni profesori, umjetnici, a svoj potpis i blagoslov priložio je i patrijarh srpski Pavle. Dobrice Ćosića nije bilo među njima, premda ih je tajno podupirao, to prije što se znalo koliki je upliv imao na Karadžića i koliko ga je cijenio.[37] Nije se Dobrica opametio, moć rasuđivanja njegov je ozbiljni nedostak, nego je samo ustuknuo, jer se i sam pribojavao da Tribunal raspolaže podacima o njegovoj ulozi u toj klaonici, ali ne samo kao ideologa zločina, nego bogme i kao praktičara; ta čovjek je bio vrhovni zapovjednik zločinačke armije baš u vrijeme najžešćih masovnih zločina, pa bi ga se moglo optužiti po „komandnoj odgovornosti”. („Ne čačkajmo mečku, na mene se gleda isto kao na Karadžića, kao i na vaskoliki srpski rod, pa je bolje da ovog puta izostane moj potpis na toj Deklaraciji sa kojom se inače potpuno slažem. I da ne ispadnem, ljudi moji, mirođija u svakoj čorbi.”)

Imao je Dobrica Ćosić razloga malko se pritajiti, jer je taj ideolog zla osumnjičen kao glavni strateg otmice dvadesetorice muslimana na željezničkoj postaji Štrpci, 27. veljače 1993. godine. Naša borba od 6. kolovoza 1996, donosi saopćenje predsjednika Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava u Sandžaku da „raspolaže velikim brojem podataka” kako je otmica u Štrpcima organizirana u kabinetu tadašnjeg predsjednika Dobrice Ćosića, a s ciljem da se oteti nedužni ljudi razmijene za četiri zarobljena srpska oficira u Bosni. Svi oteti su, međutim, pogubljeni. Ne bih ovdje ulazio u valjanost dokaza, niti mislim da je Dobrica Ćosić promatrao ta pogubljenja sa strane, iz mraka, kao ono svojedobno njegov prijatelj Ranković, nije bio u prilici za takvo što, ali je cjelokupnim svojim političkim djelovanjem stvarao pogodnost da se nacionalizam pretvara u patološko stanje i stavlja iznad zakona, morala ili Boga, kao jedini vlasnik prava na domovinu i patriotizam, u čije ime zlodjela poprimaju neku vrstu žrtvovanja za svetu stvar. Ćosić je stvorio intelektualni milje za patološko rodoljublje.[38]

Laž je oblik patriotizma

Otac gori od djece

S početka devedesetih, kada se komunizam urušavao kao pješčana kula, čitava jata pisaca našla su se u politici. Među njima je bilo nešto otpadnika koji su se odmetnuli od komunističke ideologije, rijetko kad iz demokratskih pobuda, nego prije radi kakvih osobnih nesuglasica i probitačnosti. Među njima je bilo nacionalista, mračnjaka koji su povjerovali da je kucnuo njihov čas, pa su se odmah bacili na posao kao propovijednici mržnje. Bilo je nešto malo svijeta iz građanskog staleža, tzv. posrnule gospode, prirodnih antikomunista, ali oni su odmah stali uz mračnjake. Bilo je onih koji se otprije nisu bavili politikom, ali sada ih je to "pakleno ždrijelo" uvuklo, dakako i razotkrilo kao profitere. Sve te fele, takve ili slične, postojale su u svim postkomunističkim previranjima, samo što su drugdje mračne skupine ostale na "retoričkoj razini" (mnogo buke - malo učinka), dok su u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je proživjela 45 godina komunističke vladavine bez disidenata-demokrata, ti ostaci ostataka preuzeli vlast i povukli za sobom masu koja je vrlo brzo zagazila u krvoprolića, možda najžešća u povijesti Balkana. Joseph de Maistre veli da je u velikim pokretima i revolucijama narod uvijek i samo tupo oruđe, dok se povijest vrti oko četiri do pet osoba.

Kada je istaknuti češki pisac Vaclav Havel, već glasoviti disident, postao prvi demokratski predsjednik ondašnje Čehoslovačke, postao je uzorom mnogim piscima koji su priželjkivali takav uspon. Gotovo posvuda nicali su haveli, da je to već postalo i neukusno. Taj laskavi epitet "srpskog Havela", na jednoj poslaničkoj TV promociji, dobio je čak i Brana Crnčević, nemoralna osoba i dojučerašnji doušnik. Srpski san da već jednom dobiju svog Havela na čelu države, konačno se ostvario izborom Dobrice Ćosića za predsjednika, samo što je "naš Gedža veći i slavniji kao pisac od toga češkog disidenta", kako se govorilo u srpskim kuloarima. Dotadašnji haveli manjeg formata zamijenjeni su jednim, ali velikim. Tada sam u zagrebačkom Novom Danasu (6. srpnja 1992.) napisao: "Uspoređivati Ćosića s Havelom znači rugati se demokraciji. Havel nikada ne bi mogao izustiti da su mirovnjaci izdajice, dok je Ćosić, koliko lanjske godine, svisoka i bez ikakvih dvojbi, to učinio. Ćosića opsjedaju 'konačna rješenja', dok Havel smatra da su to 'tipični snovi bezličnog uma koji transformiraju realnost u noćnu moru.' Havel se gadi totalitarnih vođa, dok je Ćosić hvalio diktatore, štoviše i one smiješne poput Miloševića. Ćosić je na svom 'disidentstvu' zaradio vilu, a Havel tamnicu. Ćosić, kao neka stara seoska narikača kuka samo nad srpskom patnjom, dok Havel ne dijeli patnju po nacijama i na jednom mjestu kaže da je 'nesreća koja se dešava ovdje priprema za patnju negdje drugdje.' Havel kaže da se 'moral stavlja iznad politike, a odgovornost iznad naših želja', dok je kod Ćosića obratno: politika je iznad morala, a želje su izvan svake odgovornosti. Sa susjednim državama Havel razmjenjuje iskustva i kapital, a Ćosić stanovništvo. Havel vjeruje u duhovno čišćenje, a Ćosić u etničko. Havelova država ne ratuje, dok je Ćosićeva ogrezla u zločinstvima. Havelovu državu primaju u međunarodne banke i institucije, dok Ćosićevu izbacuju čak i iz UNESKO-a.

Uvredljiva je usporedba Ćosića s Havelom, uz to je i opasna, jer hoće nivelirati različite stvari. Havel u jednom svom eseju razmišlja o politici koja će 'ignorirati državne granice, političke sustave i blokove sila' i koja će napraviti realnost 'od fenomena ljudske savjesti'. Ćosić je opsjednut granicama i pripajanjem teritorija, srpstvom kao ideološkom kategorijom, blokovima sila kao zavjerom, a fenomen ljudske savjesti ne zna što je. 'Eksperti za zamagljivanje' nastoje nam podmetnuti da su Havel i Ćosić isto, da je demokracija i nacizam isto. Ali da završim Havelovom porukom koja glasi: naša je obaveza oduprijeti se toj bezličnoj moći!"

Bogdan Bogdanović je prije svih, mnogo prije nego što je Gedža preuzeo kormilo predsjedničkog broda, opisao tu pojavu na onaj svoj duhoviti, ironični, inteligentni način, rugajući se njegovim sinkopama i skokovima "recimo, od preteranog, netolerantnog jugoslovenstva najniže vrste do gotovo osvetničke mržnje prema Jugoslaviji." Pišući o fenomenu Gedža, Bogdan Bogdanović je rekao da se taj slučaj ne može odvojiti od emotivnog zaleđa: "Svi koji su ga bogobojažljivo čitali, svi koji su od malih nogu o njemu pisali domaće sastave, svi koji su ga obožavali, počev od ćata i ćatolina po mesnim kancelarijama, pa do arhimandrita i generala, pripisivali su mu, uz književne vrline, i nekakvu natprirodnu snagu. A budući da je skroz-naskroz bio naše dete – što je bilo lako vidljivo – ni kod koga nije podsticao osećanje manje vrednosti. Mislene identifikacije sa njim bile su jednostavne. Svako ga je lako mogao razumeti baš kao što razume i samoga sebe. Međutim, iako kod te njegove inače dobro iskomplesirane publike nije bilo osećanja sopstvene umanjenosti, bilo je strahopoštovanja, pa i straha je bilo, kao što je bilo i nekog nejasnog osećanja duga i krivice pred njegovim svetlim licem. Umeo je svima nama (građanima, oprostite – varošanima) da podstiče osećanje krivnje što i mi nismo ponikli iz zdravih moravskih oranica. Mislim da je čak i njegov neknjiževni akcenat delovao hipnotički, stalno nas podsećajući na njegov aristokratizam autohtonog porekla."

Britke su Bogdanovićeve opaske, počesto i gorke, o čovjeku koji nije zaslužio to mjesto "oca nacije", nesretnog oca koji je gori od svoje djece. Bogdan Bogdanović kaže: "Jer ako je neko na sebe uzeo ulogu oca nacije, i učitelja, pa je svoju decu poučio kako da postanu najomraženija i najbednija nacija na svetu, taj ne samo da nije dobar otac i dobar učitelj no je možda samo ružan san, privid, prikaza, prizrak, duh, zao duh. A ako je tako, zašto ne bi bilo tako, onda mu ostaje još da nas novom navalom svojih zveketavih reči pouči kako ćemo na kraju i sebe same omrznuti i popljuvati. A koliko se razabiram u stranputice njegove htonijske duše, ni taj nam klimaks drame neće biti uskraćen." To je Bogdan Bogdanović napisao 1991. godine u tjedniku Vreme.

Publicist Stanko Cerović oštroumno je promatrao tu pojavu na kormilu države koju je sam kormilar još davno proglasio mrtvom[39]. Cerovićeve postavke su smione, katkad idu rubom oštrice, jer je zahvatio mentalno i duhovno stanje nacije koja iz "trulog korijena srpske kulture" i nije mogla iznjedriti ništa drugo doli takvu grotesku kao što je Ćosić. "Ćosićev mentalitet se", veli Cerović, "u posljednje dvije decenije prenio na cijelu srpsku inteligenciju (ili se u njemu materijalizovala njena glavna karakteristika) i sada na društvo koje ga, u trenutku definitivne samonegacije, prihvata za svog prvog čovjeka." Cerović se ne libi reći da ondje, u Srbiji, smrdi cijela riba te kulture i politike, a ne samo njezina glava. Osobno sam se ustručavao tako oštrih rezova, ili mi je zafalilo kuraži da jednu naciju (bilo koju, pa i srpsku) poistovjetim s njenim nakaznim izdancima, ali je sada očito da se taj rub mora prijeći. To uzajamno laganje na relaciji Ćosić – njegov narod, dovelo je do pada morala i pomanjkanja ukusa, do potpune deformacije i geta u kome lašcima i ne preostaje ništa drugo doli međusobno veličanje. To jalovo stanje, to samozadovoljstvo, ta deformirana psiha, naći će jedini smisao u orgijama smrti. Svaku zdravicu u ime prošlosti prate loši tekstovi. Ćosić je zasigurno jedan od tvoraca loših povijesnih tekstova za prigodne zdravice što ih ubojice s lakoćom izgovaraju, gotovo svečano, kao molitvu, prije i poslije zločinačkih obreda.

Promociju Ćosića-državnika doživio sam kao reklamu Ćosića-ideologa, kao spoj dvije funkcije, ali ne i kao trijumf, nego prije kao kakav lunatički prizor u svijetu koji je izgubio orijentaciju. I dok sam gledao kako se kao predsjednik penje na taj brod i priseže da će biti samo sluga i ništa više, doživio sam to kao jedno u jednom, alkemičarski rečeno, kao spoj sluge i onih kojima služi, kao sveto trojstvo oca, sina i duha. Na pozornici predsjedničkog broda, Dobrica Ćosić poje da će opsluživati ubojice dok vrše masakre na sarajevskim tržnicama. "Ni Ćosić ni srpski narod ne vide u čemu je pravo značenje njegove promocije. Njega narod prihvata u trenutku kad je Srbija zasuta krvlju nevinih ljudi, za čije stradanje je on jedan od najodgovornijih. I dok se radosno penje na prijesto, Dobrica ne vidi da ga je sudbina nadlukavila i navukla da bude i materijalni simbol ovog zločina. To je 'smijeh bogova'. Čak i da postane sjutra veliki državnik, nepravda koju srpski narod čini jednom ubijenim ljudima, birajući sad Ćosića za predsjednika, ostaće zaista neoprostiva. Mrtve ne možemo oživjeti, ali ni njihove dželate ne moramo slaviti", pisao je Stanko Cerović u Monitoru (26. lipnja 1992.)

Pometnja u glavi i duši

Pišući ovaj tekst naiđoh na podatak[40] da Ćosić nije hrast tek od jučer, kako to stoji u rođendanskoj čestitki akademika Tadić Ljubomira, nego je Dobrica već poodavno staro drvo, jer mu je i za 70. rođendan stigla čestitka gotovo istovjetne sadržine kao i za 80. Slobodan Blagojević, još u kolovozu 1992, govorio je o tome da je neki akademik, čestitajući Dobrici 70. rođendan, između ostalog, u toj čestitki, napisao: "A ima onih koji te napadaju. To je žbunje koje hoće da obori hrast i da tako zauzme vrh na koji si se ti ispeo". Blagojević nije naveo ime akademika, ali mnijem da je to jedan te isti akademik koji svoj tekst ne mijenja, a ako nije, onda je marksistički filozof Tadić Ljubomir plagirao akademika čije ime Blagojević ne navodi, jer je u čestitki za 80. rođendan gorostasnog duba napisao u Politici(28. prosinca 2001.): "To intelektualno sitno rastinje, ako ne može da poraste kao hrast, htelo bi hrast oboriti." Dakle, prije deset godina to je bilo žbunje koje je htjelo oboriti hrast, a sada je, ako je riječ o istom peru u istoj ruci, raslinje koje bi, isto kao i žbunje prije deset godina, htjelo oboriti hrast kad već ne može raslinje kao hrast porasti. Ako je obje napisao jedan akademik, onda je doista taj čovjek tragično zaostao i nije više u stanju čak ni ime drveta promijeniti, nego prepisuje svoju banalnu usporedbu koja nije ni za jednokratnu upotrebu. O tome je Slobodan Blagojević rekao: "Eto, vidite i sami, ovdašnji akademici ne znaju ni o čemu, pa ni o književnosti da pričaju a da ne potegnu botaničke ili zoološke analogije. A samu književnost oni shvataju kao alpinizam. Pisac se kao planinar uspinje uz neku planinu ili liticu i tu na vrhu postaje hrast, što će reći odrveni…"

Kao kakav spomenik, s ostacima političkog izmeta po glavi i poprsju, kao živi spomenik, Dobrica Ćosić povukao se nakon havarije njegova broda, ukipio se na Dedinju "uvjeren da je stradao u ime Naroda i da se u njegovom porazu objavljuje tragičan poraz cijeloga naroda, po poznatom receptu: Narod, to sam ja", kako to veli Krleža pišući o Frani Supilu. Živi spomenik još bi se samo pokatkad spustio među akademike, dok je njegov nekoć jedini adut narod pomalo zazirao od njega, premda ne toliko koliko je zaslužio, jer se poigravao sa sudbinom naroda tjerajući ga da se žrtvuje za neki njegov san, za njegovo pogrešno poimanje samog naroda, pa onda države i napokon nacionalnog pitanja. Tri osnovna aduta na koja je igrao (narod, država, nacija) nikad nije razumio. Pa ipak, Dobrica Ćosić, čiji je život sazdan od pogrešaka i zabluda, koji je odgovoran za tolike nesreće, nikad nije bio prisiljen emigrirati ili otići u zatvor, proživio je svoj vijek sretno, obmanjujući druge i u samoobmanama; tu i tamo bi ga demonstranti svrstali u "crvenu bandu", raščinili ga i oduzeli mu očinstvo, ali to ga nije pogađalo, to prije što još nitko nije uzeo kramp u ruke da ruši spomenik, jer to je spomenik zabludama, spomenik lažima u koje i lašci vjeruju, spomenik "satkan od naše domaće magle", koja je odnijela i mnogo pametnije glave od Dobričine.

I taman bijah pomislio da je živi spomenik definitivno zanijemio, ali eno ga na skupu održanom 2. i 3. svibnja 1998. u Sremskim Karlovcima, ondje govori u Institutu srpskog naroda, "visokoumno" i čini se samorazorno, samospoznajno, a uzgredno je uzeo predmet srpske nacionalne politike dr. Jovana Raškovića[41]jer ta jadna beznačajna politička figura samo mu je bila povod da bi rekao nešto mnogo bitnije i dublje. Dakle, Dobrica je Ćosić na tome simpoziju u organizaciji Svetske srpske zajednice rekao da je "XX vek, vek poraza srpskog naroda, vek poraza srpske nacionalne politike", bogme usprkos činjenici da je XX stoljeće iznjedrilo Karadžića, "najtalentovanijeg srpskog političara dvadesetog veka", zatim Vožda, "najpopularnijeg Srbina XX veka", te da je u tome stoljeću djelovao i Nikola Pašić Baja; onda, unatoč takvim veličinama, XX stoljeće ispade "vek poraza srpskog naroda" i njegove nacionalne politike, pa se prorok obraća svojima i veli "da je naš životni interes da ideološki, politički i civilizacijski što pre i bezbolnije napustimo 20. vek", kao da ih je netko ukrcao u taj pogrešni vlak, pa sad iz vlaka valja iskočiti.

"Nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili; izgubili smo i one bitke za koje smo verovali da smo ih dobili", nariče Ćosić. Volio bih znati jesu li dobili bitke ili su vjerovali da su ih dobili, jer to nije isto. Morao bi raščistiti sam sa sobom što je dobiveno, a što misli da je dobiveno! A potom bi morao navesti sve dobivene bitke, ili pak podastrijeti argumente kako su ih izgubili; to je način da se ima neke koristi od povijesti. Ali on ne voli argumente; kamo bi ga to odvelo kad bi svoje bombastične fraze još i dokazivao, ako je to uopće moguće. Lakše je bubnuti nego potkrijepiti, a on je uvijek birao lakši put. Njemu je važno da njegove riječi odjeknu. Ali kako je lažac, kako se rado prenemaže, on će izjaviti: "Ja nastojim da što manje govorim, zato što me je strah svoje reči." (Politika, 26. srpnja 1991.) Slobodan Blagojević lijepo primjećuje da je Ćosić najprije obznanio da nastoji što manje govoriti, a onda izustio ravno 2656 riječi. "Da bi se oslobodio straha od svoje reči, Dobrica Ćosić seje strah unaokolo. Rečima od kojih ga je strah, on zastrašuje nas. A to ne čini od danas", veli Blagojević.

U svome pledoajeu u Institutu srpskog naroda, u slavu Raškovićeve srpske nacionalne politike, Dobrica Ćosić je tobože proniknuo u dubinu tih poraza okrivljujući svijet i tvrdeći kako Srbi stradaju, jer stoje na putu velikim silama i njihovim strategijama. On nam ništa neće reći o tim strategijama, kakve su to podle namjere velikih da gaze cio jedan narod "koji im stoji na putu". Kamo su se to zaputili velikani, Gedža o tome ne romori. On samo konstatira, u tome svom pledoajeu, da je "srpska zemlja mnogo veća od naroda koji na njoj živi". Moram priznati da to nisam dobro razumio, ali mi se čini da nam Ćosić okolišnim putem sugerira kako se tu radi o geostrateškim interesima velikih koji hoće pokoriti srpsku zemlju, ali narod se ispriječio, mali narod koji živi na velikoj zemlji, pa su ga onda ti geostratezi novoga poretka morali zgnječiti kao kukca. On nam dalje sugerira kako su se planeri zeznuli, jer su potpuno previdjeli da na toj zemlji ima nekog naroda koji tu živi. Kada bih ozbiljno uzimao Dobričine eskapade, ipak bih rekao da je valjda narod važniji od zemlje na kojoj živi, ma kolika ta zemlja bila i ma kakav taj narod bio. Istina, Ćosić i narodu zamjera, valjda na neslozi, jer kaže kako vlada "pometnja u dušama i u glavama" njegovih zemljaka, što je moćnima uvelike olakšano da ih gaze. On ne može nikad ništa reći, a da se ne oda kao nekadašnji agitpropovac i glavni urednik Mladog borca[42],pa se i ovdje odao, jer on neusuglašene stavove, barem kad je nacija u pitanju, doživljava kao "pometnju u dušama i u glavama".

Jedan viđeni Srbin iz dijaspore održao mu je lekciju[43]nakon toga pledoajea u Institutu srpskog naroda i između ostalog rekao: "Svetske sile nisu neprijatelji srpskom narodu kako to Vi tvrdite, gospodine Ćosiću, već pogrešna, samoinicijativna politika trenutno jednog čoveka u Jugoslaviji danas, a isto tako i jednog čoveka u Jugoslaviji ranije. Dokle ćete da branite i zastupate režim jednoumlja i dokle ćete da krijete poraz komunističke ideologije iza paravana srpske nacionalnosti… Nemojte govoriti o srpskom narodu kao o nečemu na šta Vi polažete sva prava i imate apsolutni monopol nad njegovim istorijskim, moralno-kulturnim i danas totalno pocepanim tkivom. Ne, gospodine Ćosiću, nama ne treba nacionalna politika i strategija opstanka vaše vizije. Vladajuća sila koja ometa ravnomerno disanje srpskog bića nije novi svetski poredak, već konstantno prikrivanje istine o našoj realnosti u čijem se aparatu i Vi nalazite kao jedan od njegovih instrumenata."

Nedeljni telegraf obratio se, prosinca 1999. godine, Dobrici Ćosiću da kao osvjedočeni prorok napiše za taj list svoju viziju Trećeg milenija, te što će biti sa Srbima u XXI stoljeću, hoće li se ponoviti apokalipsa biblijskih razmjera koja je srpski narod stavila u jobovski položaj u tek minulom stoljeću. "Ima nečeg jovovskog u srpskoj sudbini u ovom veku", kaže prorok Gedža, ali on zna da samo šarlatani ili vidovnjaci nagađaju što će biti, pa se prihvatio nezahvalnog posla da analizira što je XX stoljeće donijelo Srbima. Bogme samo nesreće, samo patnje, samo žrtve, pa je sve to i stavilo Srbe u jobovski položaj, tako da se čuje samo lelek jednog naroda, nevinog naroda kao što je Job nevin. "Mi Srbi ne možemo s mislećom nadom da stupimo u 21. stoleće", kuka Ćosić. Doista, nije posve lako proniknuti u tu sintagmu "misleća nada", što je taj artikl koji koči ulazak Srba u XXI stoljeće, može li se štogod učiniti da se dođe do te "misleće nade", imaju li Srbi kakve obaveze na tome polju, je li to neka trajna kob i jesu li Srbi potpuno lišeni te "misleće nade" ili se ona ipak nekako stječe? Pretpostavljam da je prorok htio reći da Srbi ne mogu stupiti u XXI stoljeće s "mislećom nadom", pošto ih je zadesila "jovovska sudbina". Ako je tako, onda je prorok dužan objasniti svome narodu da je "jovovska sudbina", zapravo božanska drama, te da nije šala kad se ono govori o "nebeskom narodu", jer priča o Jobu odvija se u božanskim kategorijama. Kasnije je akademik dr. Vladeta Jerotić u jednoj besjedi povukao iz opticaja tu kovanicu o nebeskom narodu i doslovce rekao da su "Srbi neobičan narod", što bi i Jahve morao uvažiti, a ne da ga onako đuture kažnjava.

Ćosić kaže da je srpski narod na kraju vijeka "utamničeni narod, narod beznađa, poraza, izložen svetskom preziru", te da taj narod ima "najteži položaj u Evropi i najgori politički poredak sa njemu odgovarajućom opozicijom". Najčešće spominje zablude, greške, krivnje. Sotona je, kaže, mnogo toga "isfabulirao oko srpske sudbine", onda veli da je "virus tragizma u srpskom biću; u geopolitičkom položaju srpskog naroda", itd, itsl, ali onda, nakon što je spoznao da su to bili sve porazi, sve same zablude, greške, krivice i virusi, te da su Srbi u historijskom smislu bezumnici, da je to jobovska sudbina, prorok Gedža podiže ton za oktavu i profetski zaključuje: "Neki nacionalni porazi u ovom veku, dijalektikom istorije pretvoriće se u idućem veku u srpske pobede i preimućstva nad sadašnjim pobednicima. Nijedna pobeda i nijedan poraz nisu konačni u istorijskom bivstvovanju naroda." Kako je došao do te spoznaje da "dijalektika istorije" pretvara poraze u pobjede, zablude u istine, krivnje u nevinost, te je li ta "dijalektika istorije" privilegij samo Srba, hoće li valjati i drugim narodima, barem onim koji su također propatili u minulom stoljeću? Kako mu je sinula ta misao da ništa nije konačno, da će srpsko stradanje u prošlom stoljeću biti "preimućstvo nad sadašnjim pobednicima"? Tko li su mu sadašnji pobjednici koji će u sljedećem stoljeću "dijalektikom istorije" postati gubitnici?

Jedan mudri Grk otvorio mu je oči, smirio ga i urazumio; malo se "misleće nade" vratilo na lik napaćenog Srbina. Evo kako je to bilo, kako je to Dobrica zapisao: "Često se sećam razgovora sa Konstantinom Karamanlisom (predsednikom Grčke) koji sam s njim vodio u Atini 1993. godine. Stari i mudri političar mi je rekao: 'U svim svojim nacionalnim zahtevima, vi Srbi ste u pravu. Ali danas ne možete da ostvarite svoja prava. Znajte: ovo što ne možete danas, moći ćete sutra.' Za usvajanje ove mudrosti mi nismo imali političare i borce." Ćosić uvijek nešto podgrijava, pa sada navješćuje svome narodu da će njegovu jobovsku sudbinu slijed dijalektičke povijesti pretvoriti u pjesmu nad pjesmama, da će Jahve u svojemu gnjevu pokleknuti pred pravdom srpskog naroda. Kako će se ta "dijalektika istorije" odvijati? Hoće li još jednom Srbi pokušati riješiti svoju jobovsku poziciju ratom, s nadom da ovaj put neće izgubiti u miru ono stečeno vojevanjem? Ćosić veli da su u posljednoj dekadi XX stoljeća Srbi "čitavu deceniju ratovali i bezmerno ginuli", a da ništa nisu obranili. Čak se dogodio i "jedan mali svetski rat" protiv Srbije! Ali hvala Bogu sve će to "dijalektika istorije" namiriti. Jer godi izjava starog Konstantina Karamanlisa: "Vi Srbi ste u pravu."[44]

Lažni realist

Dobrica Ćosić je na lak način stekao slavu. Brigu za svoju naciju pretvorio je u biznis, a onda je postao ovisnik, nije više bio u stanju ni o čemu drugom govoriti doli o srpskim nesrećama. On je umislio da je kažnjen, da se na njega i njegov narod sručio gnjev bogova i da je njegova spisateljska i mesijanska uloga sve to objaviti, sve to obznaniti naričući poput Joba. To je unosan, lijep i lak posao, nije potrebna neka velika stručnost, vokabular je siromašan i jednostavan – dovoljno je stotinjak riječi, a u besjedama jedan do dva paradoksa, da bi se tako vrtjela ista ploča, a bogme, što manje riječi to bliže svom narodu. "Gedžu bar razumemo", povikaše seljaci. Zbilja, on je jasan, jednostavan, kao što je svaka kuknjava uvijek na jednu žicu, u istom tonu. Gedža nariče nad grobom svog naroda, grebe lice, tuče se u prsa, a poslije toga ide na blagajnu. Gedža je prije ostalih shvatio da je ljubav prema svome rodu artikl na tržištu, to je samo kruženje u začaranom prostoru nacionalizma, neka vrsta "protoka roba", "utrženje", kapital, i kako li se to već zove. Tomu treba dodati određene manije, pa taštinu, jer je ugodno slušati laskanja: "Evo ga naš Gedža, jedini koji brine o svom narodu, Bog mu dao zdarvlja!" Nacionalist je važan čovjek, uvažen među svojima, a kako bi to bio da nije stalno u nekoj groznici, hitar da vlastite utvare predoči svome puku kao stvarnu opasnost. Ako Dobrica vikne: "Šta nam, bre, rade ovi Šiptari", sve je namah uznemireno, oštre se noževi, škrguće se zubima. Rat je uvijek blizu. Govoreći o Dobrici, Dušan Kovačević je u Nezavisnim novinama rekao: "Zar mu nije bilo dosta krvi!"

Nacionalizam se zasniva na poluistinama i propagandi, privlačan je za mase, "dok se uravnoteženih duhova ne dotiče", kako kaže István Bibó, glasoviti povjesničar. Osjećaj nesigurnosti dovodi narode u to neuravnoteženo stanje. Za ulijevanje osjećaja nesigurnosti svome narodu, zaslužan je ponajviše Dobrica Ćosić. Usadio je psihotički strah o ugroženosti Srba i učinio ih agresivnim. Sukobi sasvim sigurno pomažu u razrješavaju strahova. Čim je Dobrica Ćosić pacifiste proglasio izdajicama, čim se na prvoj stranici Politike, iz usta pravog Srbina, zaduženog da brine o svome rodu, upozorio da su izdajice među nama, masa je slutila opasnost. Jer ako su tu, među nama, izdajice, onda je netko krenuo na nas. Podgrijani su stari mitovi, izvučeno je iz ropotarnice sve ono što je moglo potresti, pa kao sablasti izranjaju ustaše, Handžar divizije, Nijemci, Turci, te novije traume kao "zelene beretke", mužahedini, "zelena transverzala", itd. Srpski generali u Bosni, uglavnom primitivci i nepismene budale, kad objašnjavaju svoje vojne operacije, onda potpuno normalno govore kako su tu potisnuli Turke, ondje su ih potukli, tamo su nas uhvatili na spavanju i pijane, kao na Marici 1371. itd. Dobrica Ćosić je svojim postupcima oživljavao takve mitove. On je "lažni realist", kako bi rekao Bibó, a takav je morao "pored nedvojbenog dara posjedovati još izvjesnu prepredenost i izvjesnu agresivnost – koje bi mu omogućile da postane manipulator i realizator krivotvorenja demokracije, upravljanja antidemokratskih tokova ili agresivnih lažnih političkih konstrukcija".

Zdravica ili kletva

Sada mi se čini, svodeći priču, kako i nisam pisao tekst, nego samo spravljao napitak i natočio čašu koju će sljedbenici ovoga čudnog svata podići kao zdravicu, a oni ogorčeni na nj kao kletvu. Možda su doista bili u pravu neki moji znanci i dobronamjernici kad su mi savjetovali da se ne bakćem Ćosićem, jer te su sorte vječite, a sve ono što ih pokuša objasniti jest uzaludno. Ali u svakom spisateljskom poslu uvijek ima dvojbi i nedostataka, pa i nečeg uzaludnog, što nas ne priječi da se manemo pisanja. Jedno je sigurno: ovaj bih tekst već sutra uradio drukčije, možda s više nijansi i humora, ali sutra se više ne kanim baviti tim gospodinom. Dosta je bilo. Ne bih volio da ispadne kako sam miljenika htio nekomu ogaditi, to mi nakana nije bila, jer znam da ništa ne dopire do onih koji ga vole, a onima koji o njemu već imaju mišljenje, sve je tako jasno prije i poslije ovoga teksta. Bogme, otkrio nisam da nosorog postoji, ali bit ću zadovoljan ako sam čitatelju ugodio time što se nisam pravio kao da nosorog ne postoji. Volio bih da je iz ove mješavine zdravice i kletve ispala pripovijest o čovjeku koji s lakoćom laže, a ako ga hvatate u laži vi postajete neprijatelj njegova naroda. Ćosić veli u Politici (22. studenoga 2003.) da njega napadaju "ignoranti istine", između ostalih Sorosevi plaćenici, ustaše, muslimanski fundamentalisti, "šiptarski državoborci", te da je sve to skupa "ujedinjena internacionala srbofobije".

Taj je čovjek, usprkos svim promašajima, zabludama, porazima, neuspjesima, i nadalje popularan, omiljen i rado slušani prorok, iako su sva njegova proroštva omanula. Rado je viđen na svim sijelima, premda je dosadan i ponavlja istu priču; ugledan je među popovima, među seljacima, posvuda čašćen, plješće mu se na ulici, nose mu kace kajmaka u dvore na Dedinju, itd. Tu čudovišnost gotovo je nemoguće odgonetnuti, osim ako bismo povjerovali u nepouzdane filozofske teze da je nastranost privlačna, da je zlo fascinirajuće, da je nacionalizam neprolazan unatoč bijedi koju donosi. Dovoljno je da čitatelj tek letimice pogleda fusnote, podatke, izvore u ovome tekstu, pa će posve lako uočiti koliko je samo krvi, zločina, ubojstava, otmica, suza oko Dobrice i njegove ideologije; kamo su sve dospjeli i u koje međunarodne tamnice njegovi najbliži, njegovi miljenici, oni što ih je birao, volio i podučavao, te mnogi neznani na koje je utjecao. Ne vjerujem da bi se itko mogao šegačiti s takvom pojavom kao što je Gedža, pa i meni to nije pošlo za rukom, naprosto sam osjećao sućut prema njegovim žrtvama i bio osupnut nesrećom koju je utkao u ovo naše doba. Jedan moj prijatelj bio je uporan da mi dokaže kako je Ćosić puku prijemčiv, jer je banalan, a jezik banalnosti je lak, lako se uči, pa ipak me nije uvjerio, premda nešto od toga ima ako se klišeji nacionalizma svode samo na banalnost. Ono što bi se bez dvojbi moglo reći jest to da se junak ove priče lažući predstavljao kao "istinoborac", da je kroz laž tragao za istinom, da su mu se ti pojmovi i te krajnosti često poklapali, da nikad nije uspio razlučiti jedno od drugog, da je često zamjenjivao jedno drugim, da bi napokon sve te silne proturječnosti i muke objelodanio i priopćio nam da se do istine dolazi laganjem i da je u ime istine nužno lagati, pa je tako ushitio svoje sljedbenike, svoje banalno bratstvo kad je konačno propjevao: "Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno." [45]
 
Mirko Kovač
E-novine, tekst objavljen kao feljton u pet nastavaka od 30.03. do 07.04.2009.
 

[1]Dimitrije Ljotić, (1891–1945), nacist i antisemit koji je jednom izjavio: „Mogu sa zadovoljstvom reći da smo mi u Srbiji rešili jevrejsko pitanje već u ovom času 90 posto”.

[2]Josip Broz Tito Četrdesetprva, izdanje Srpska književna zadruga, kolo LIV, Beograd, 1961.

[3]Gedža je turcizam (geğe, što znači bluna ili bena), a u beogradskoj čaršiji pomalo posprdan naziv za šumadijskog seljaka i uopće priprosta čovjeka. Dobrica Ćosić objavljivao je u Mladom borcu pod pseudonimom Gedža; to se kasnije ustalilo kao njegov nadimak, ali bez posprdnog prizvuka, štoviše, sa simpatijama. Govorilo se, gotovo od milja: „Naš Gedža”.

[4]Šef protokola Zdenko Štambuk obavijestio je Ćosića da bi na put morao ponijeti: frak, žaket, bijeli smoking, crni smoking, deset pari odijela, šezdeset košulja, nekoliko pari cipela, bijele rupčiće...

[5]Aleksandar Ranković (1909–1983), dugogodišnji komunistički ministar policije, skinut sa svih funkcija 1966. godine, navodno zbog prisluškivanja svoga šefa, maršala Tita, ukoliko to nije mit da bi se poslije prikazivao kao „žrtva antisrpskih koalicija”.

[6]Milovan Đilas (1911–1995), publicist, prozni pisac, nekada u vrhu komunističke vlasti, a od 1954., najpoznatiji Titov disident, odležao devet godina na robiji.

[7]Slavoljub Đukić (Lovljenje vetra, Beograd 2001., Samizdat B92.) svojim naslovom sugerira nešto kao vitešku borbu s vjetrenjačama, a Ćosić je valjda suvremeni Don Quijote. Đukić je postao specijalist za Gedžu, pa ga sve češće, posprdno ili ozbiljno, nazivaju njegovim Eckermannom.

[8]Veljko Vlahović (1914–1975), politički radnik, komunist čvrstog kova, „marksistički mislilac”. Bio je sudionik u španjolskom građanskom ratu; ondje je izgubio nogu.

[9]Edvard Kardelj (1910–1979), nadimkom Bevc, bio je najviša politička fora u komunističkoj Jugoslaviji. Titov bliski suradnik. Šepao je na jednu nogu.

[10]Partijski nadimak Aleksandra Rankovića.

[11]Svetislav Stefanović-Ćeća (1910–1968 ), poslijeratni ministar unutarnjih poslova Srbije. Prije rata isključivan iz partije zbog kukavičkog držanja pred policijom.

[12]Božidar Vučurević, autoprevoznik, guslar i narodni pjesnik, ratni gradonačelnik Trebinja, jedan od tvoraca genocida nad muslimanima koje je protjerao iz njihova grada, rušitelj Dubrovnika, poznat po izjavi da će „sagraditi još ljepši i stariji Dubrovnik”. Trebalo je vidjeti Ćosićevo pleme kako pozdravlja, kako plešće i slavi toga zločinca.

[13] Predgovor knjizi Josip Broz Tito Četrdesetprva, Srpska književna zadruga, kolo LIV, Beograd, 1961.

[14] Vladika srpski Nikolaj Velimirović (1880–1956), rođen kod Valjeva, umro u Americi kao emigrant. Srpski nacionalisti smatraju ga mučenikom, a Srpska pravoslavna crkva proglašava ga svecem. Iz njegovih knjiga izbija mržnja prema Židovima, posebice u knjizi Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor.

[15]Svetlana Slapšak „Ogledi o bezbrižnosti”, Radio B92, Beograd, 1994.

[16] Vidosav Stevanović Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001.

[17]Bogdan Bogdanović, „Vreme”, 5. kolovoza 1991.

[18] Slobodan Milošević, omiljeni srpski vladar posljednjih trinaest godina XX stoljeća, gospodar rata, odgovoran za zločine i progonstva, izručen Haaškom tribunalu.

[19]Spomenuta imena idu u jednu fusnotu, redom kako su navedena: Zoran Todorović Kundak, Miloševićev čovjek, jedan od suboraca s Osme sjednice, „najbolji drug” Slobine supruge Mire, ubijen 24. listopada 1997; Zoran Sokolović, Miloševićev republički i savezni ministar unutarnjih poslova, odan i pokoran Voždu, nađen je mrtav, veljače 2001. godine, u kolima Lada Niva, blizu Knjaževca – istražni organi vjeruju da je počinio samoubojstvo; Radovan Stojičić Badža, pomoćnik ministra unutarnjih poslova i šef javne sigurnosti, ubijen 11. travnja 1997. u restoranu Mamma Mia u Beogradu; Pavle Bulatović, Miloševićev ministar obrane, ubijen 7. veljače 2000. godine u restoranu nogometnog kluba „Rad”. Prema pisanju Politike Pavle je ubijen dok je slušao guslare koji su ga slavili kao zaslužnika za NATO-debakl; Jovica Stanišić, načelnik DB Srbije, također u haaškom jatu; Milorad Vučelić, publicist, član srpskog PEN-centra, Miloševićev Goebbels, bio direktor propagandnog stroja TV Srbija, Vlajko Stojiljković, srpski ministar unutarnjih poslova, za njegova mandata dopremane su s Kosova žrtve srpske policije, leševi albanskih civila koji su pokapani u masovnim grobnicama u okolici Beograda; počinio je javno samoubojstvo ispred Narodne skupštine, 11. travnja 2002; Željko Ražnatović Arkan, ozloglašeni kriminalac, plaćeni ubojica, Miloševiću odani zapovjednik paravojnih formacija „Srpska dobrovoljačka garda”, neko vrijeme poslanik u srpskom parlamentu, ubijen je 15. siječnja 2000. u holu Hotela Intercontinental u Beogradu. Povodom njegove smrti Milošević je izjavio: „Arkan je narodni heroj”, premda sinovi ubijenog vele da je to cinizam nalogodavca za ubojstvo njihova oca.

[20]Pogledajmo što su i tko su face koje je Pavić stavio uz bok Miloševiću i vidio ih kao „vladu srpskog naroda”. Idemo redom, kako ih je pisac spomenuo: Jovan Rašković, psihijatar, umro u Beogradu 1993. godine, zasigurno ga ne bi mimoišla haaška optužnica; Babić je priznao krivnju pred Haaškim tribunalom, svjedočio protiv Miloševića, osuđen na 13 godina, počinio samoubojstvo; Karadžić se visoko kotirao na top-listi zločinaca, onomu tko donese njegovu glavu slijedio je zgoditak od pet milijuna dolara, njegovi se sunarodnjaci ponose što je njihov čovjek postigao takvu cijenu na svjetskom tržištu zločina, uhićen u Beogradu gdje se skrivao prerušen u nadriliječnika Dabića; skladištar je Hadžić u bijegu, bit će da je taj srpski junak našao neko skrovište ili skladište negdje u „Srbijici oko Morava”; Jović Borisav također drhti u svom selu u Šumadiji, ako je na njega pisac mislio, jer postoji još jedan Jović iz antibirokratske revolucije, imao je istaknuto mjesto na ljestvici ništarija; Drašković je mahnita pojava, čak je i Dobrica, prema pisanju lista Danas (3-4. siječnja 2004) ustvrdio da je Vuk lud čovjek i funjara; Šešelj je zatočenik u Sheveningenu; Mićunović je jedini u ovom društvu čist, ali blijeda je politička figura; Košutić je nacionalist iz treće lige, nitko ga se više i ne sjeća; Paroški je luđak, poznat po izjavi da „Hrvate treba ubijati kao kerove uz tarabu”, mjesto mu je u umobolnici. To su, čitatelju, izabranici književnika Milorada Pavića zvanog Cici, to je društvo kojemu bi on povjerio svoju zemlju.

[21] „Milošević je kriknuo: 'Niko ne sme da bije ovaj narod.' Kamere državne televizije našle su se upravo tog trenutka na tom mestu. Uhvatile su besno namršteno lice ostarelog dečaka i nervozne ruke. Milošević je vidljivo drhtao od straha. Imao je tremu glumca koji se prvi put pojavljuje na sceni s novom ulogom i, ne čujući samog sebe, viče jače nego što je potrebno. Ali publika ne čuje lažne note već samo ono što želi da čuje: glas zaštitnika naroda. Glas vođe u kojem odjekuju frustracije mnoštva.” (Vidosav Stevanović: Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001.)

[22] Sve su novine izvijestile da je Klara Mandić ubijena 11. svibnja 2001. u svom luksuznom stanu u Beogradu; ubojica je pucao iz pištolja u njezinu lijevu sljepoočnicu. Prijateljevala je s Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Arkanom, a jedno vrijeme "dečko" joj je bio Tadić Ljubomir, član SANU. Osnovala je Zakladu Kapetan Dragan, bila je tajnica Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, savjetnica Dafiment banke, članica dvije stranke, Demokratske stranke i Srpske demokratske stranke.

[23] Bratoljub Klaić "Rječnik stranih riječi", Zagreb 1978.

[24]tinjati – 1. a, goreti slabo, bez plamena (obično ispod pepela); b, malo, slabo svetleti. 2. fig. jedva, tek primetno se održavati, pokazivati se u vrlo malom stepenu; tinjanje gl. im. od tinjati; tinjavo pril., na tinjav način, tinjajući – Bukova oblica tinjavo je gorela i cičala. Ćos. D. (Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska, knjiga šesta, Novi Sad, 1976.)

[25] Ljubomir Tadić, član SANU "Hrast i nisko rastinje", Politika, 28. prosinca 2001.

[26] ”Srećan Vam rođendan, ovako lepa i zaokrugljena brojka. Da nam još dugo i plodno poživite, bogato i korisno, za Srbijicu u kojoj narod, sloboda i ustav neće valjda biti samo izgovori da bi se došlo na vlast. Onako kako ste vazda upozoravali. Jedno znam: ako ste dosad i rekli nešto srdito o ljudima oko ovih Morava što nisu na pravo mesto posađeni, niste to činili što Vam je za njih ljubav u manjku. Naprotiv. Hvala Vam za svaku časno izgovorenu i napisanu reč. Još mnogo da ih bude.” (Politika, 31. prosinca 2001, 1 i 2 siječnja 2002.).

[27] Ekmečić Milorad, rođen 1928. u Čapljini, povjesničar, član SANU, do ovog rata bio profesor Sveučilišta u Sarajevu, pobjegao u Beograd nakon što je zakuhao rat u Bosni, glavni inicijator vađenja kostiju iz jame u Pribilovcima negdje u osvit rata kada se na tom opijelu kostima iskupila cijela srpska nacionalistička svita, među njima i junak ove žalosne priče koji je ondje, nad jamom, potpisivao svoje knjige. Nikola Koljević, profesor Sveučilišta u Sarajevu, stručnjak za englesku književnost, u stranom tisku predstavljan kao Serbian Shakespearean. Sarajevski pisac Aleksandar Hemon napisao je u The New Yorkeru u prosincu 2000, u rubrici Influences: "Krajem rata, profesor Koljević je izgubio Karadžićevu naklonost i pao u nemilost. Provodio je vrijeme opijajući se, tu i tamo dajući intervjue stranim izvještačima, držeći govore o raznoraznim nepravdama počinjenim srpskom narodu i njemu samom. Godine 1997. prosuo je svoj mozak pun Shakespearea." Marko Vešović je duhovito i s gorčinom rekao da je Koljevića ubila zločinačka ruka. Milan Martić, nekadašnji milicajac, predsjednik samoproglašene Republike Srpska Krajina, pobjegao pred hrvatskom vojskom koja je oslobađala svoj teritorij, osuđen u Haagu kao ratni zločinac. Ratko Mladić, general srpske vojske u Bosni, odgovoran za masakr 7000 muslimanskih civila u Srebrenici, optužnica ga tereti za zločine protiv čovječnosti i genocid. Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica Republike Srpske, optužena za zločine protiv čovječnosti, dobrovoljno se prijavila u Haag, pokajala se i priznala krivnju, osuđena na 11 godina zatvora, kaznu izdržava u Švedskoj. O ostalima koji su prošli kroz kuću "oca nacije" na Dedinju, već je bilo riječi u prethodnim fusnotama.

[28] Nikola Pašić Baja (1845 - 1926.), djelovao na srpskoj političkoj sceni pola stoljeća, nacionalist i kontroverzna ličnost, tipični balkanski političar, demagog i "ledeni cinik" za kojega je postojao, kako Krleža veli "jedan jedini klišej: sveta pravoslavna ikona s kandilom, SDŽ-vagon natovaren ruskom zlatnom monetom, ćirilica i ogromno slovo Ž na žandarskoj epoleti…"

[29] "Žabljačka Jugoslavija", posprdan naziv za ondašnju Saveznu republiku Jugoslaviju, zajedničku državu Srbije i Crne Gore čiji je Ustav donesen 27. travnja 1992., pisan na Žabljaku po nalogu Slobodana Miloševića; Žabljak, mjesto u Crnoj Gori; žabljak – ustajala, prljava voda, bara u kojoj ima mnogo žaba – Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, izdavačka ustanova SANU, Beograd, 1968., tom 5.

[30] "Prvo veče kada je vršena egzekucija, a ona je po pravilu vršena posle 10 sati uveče, sa nama je pošao i Ranković. Mi smo ga zvali Marko. Rekao nam je: 'Pri streljanju ne smete nikoga maltretirati. Ni šamar da opalite. Samo metak u potiljak. Bez plotuna, streljajte jednog po jednog, da se u onom mraku ne biste međusobno poubijali'. Streljali smo pet-šest to veče. Ranković je stajao po strani i gledao. Mi nismo znali da on sve to gleda. Kad smo završili, on na kraju izađe iz mraka i reče: 'Dobro je. Ovako i ubuduće da radite.'" (Vidan Mićić, Beleške jednog dželata, "Republika", br. 273, 16-30. listopada 2001. Beograd).

[31]Lapot,prema Rječniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, nekadašnji je običaj ritualnog ubijanja starih ljudi, ovdje spomenut u simboličkom značenju "ubijanja oca nacije".

[32]Slavoljub Đukić: „Lovljenje vetra”, Beograd 2001, Samizdat B92

[33] Alija Izetbegović, osnivač nacionalističke bošnjačke stranke SDA, njen dugogodišnji predsjednik. Bio je neprikosnoveni lider bošnjačkog naroda; od milja nazvan Dedo. 14. listopada 2000. povukao se sa svih državnih funkcija, jedino je ostao počasni predsjednik SDA. U nekim se medijima spekuliralo o njegovoj kandidaturi za Haag; pripisivalo mu se da je neposredno prije srpskog zločina u Srebrenici pregovarao sa srpskom stranom oko razmjene stanovništva. Navodno je negdje izjavio kako je to činio u dogovoru s Clintonom. Bio je vjernik, premda su ga često nazivali vjerskim fanatikom. Umro je 19. listopada 2003, u sedamdeset osmoj godini života.

[34]„Primera radi u Akademiju je primljen i Jovan Rašković, psihijatar i po mome mišljenju začetnik rata u Hrvatskoj, jer je kao legalno izabrani predstavnik SDS i potpredsednik vlade istupio iz Skupštine bez ikakvog stvarnog razloga, čime je secesija Srba iz hrvatske vlasti realizovana…” (Svetlana Slapšak „Ogledi o bezbrižnosti”, Radio B92, Beograd 1994)

[35] Eduard Limonov (1943) romansijer i publicist, poznat kao „najšokantniji ruski pisac”, bio u emigraciji (1974–1990), lider Nacional-boljševičke partije, staljinist po političkim uvjerenjima, deklarira se kao ruski nacionalist; sam veli da je „kao Ukrajinac uvijek žešći Rus od Rusa”. Njegove su poruke: Zapad se mora mrziti, hladni rat se mora obnoviti! „Kad u Rusiji pobedi opozicija, Limonov će biti šef KGB-a. On sam obećao je da bi u tom slučaju mogao obezbediti da Srbija dobije nuklearno oružje - za uništenje neprijatelja” (NIN, 5. studeni 1998). Radio „Slobodna Evropa” donosi vijest od 15. travnja 2001. godine da je „Eduard Limonov, uhapšen pod sumnjom da je organizirao ilegalnu kupnju oružja”. Vjesnik od 8. rujna 2001, piše da je „Eduard Limonov, pisac i vođa ruske Nacional-boljševičke partije, koji je u travnju optužen za utaju oružja, optužen također i za terorizam i ogranizaciju oružane skupine.” Uz njegovo ime uvijek se mora pridodati da je to onaj ruski književnik koji je, kako izvještava Hina, „poznat iz doba rata u BiH, kada ga je bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić doveo na jednu od planina iznad Sarajeva s koje je ruski nacionalist ispucao rafal iz mitraljeza prema gradu. Tu bizarnu epizodu prenijele su tada gotovo sve svjetske TV- postaje.”

[36] Romanima D. Ćosića nisam se bavio, niti mnijem, ali kad ovdje kažem kupusara, to ne znači da sudim o vrijednosti knjige, samo se zbilja čudim kako jedan čovjek, uza sve obaveze, nacionalne poslove, političke brige i sijaset moralnih i drugih poraza, uspijeva nadrljati toliki broj stranica, pa ma kakve one bile. Eto je sada, trilogiji Grešnik, Otpadnik i Vernik pridodao još jednu knjigu Vreme vlasti (1997). Bojim se da vrijedi i za Ćosića ono Krležino izrečeno prije 80 godina kako je na ovim balkanskim pustopoljinama „politika već decenijama kao pakleno ždrijelo gutala sve eventualne karaktere i književne talente”. D. Ć. je kao romansijer najavio svoj talent već prvim romanom Daleko je sunce, a nastavio romanima Koreni i Deobe. Da se posvetio samo romansijerskom zanatu zasigurno bi nadmašio Srpsku trilogiju Stevana Jakovljevića.

[37] „Ja sam pre osnivanja SDS uveliko radio sa Karadžićem i savetovao sve protagoniste političkog organizovanja Srba u Bosni da idu kod Karadžića i da se povezuju s njim. S Karadžićem sam bio u veoma tesnim odnosima, naredio sam mu: 'Prihvati se privremeno te dužnosti.' Nisam mogao pretpostaviti da će on postati ovakva figura. To je najdarovitiji srpski političar danas.” (Duga, 9. srpnja 1994. godine) Bijah pomislio da je Ćosić izvukao pouke iz pretjeranih pohvala Miloševiću, ali kad se pameti nema, kad si i sam pogreška, onda nije čudo što je dvojicu zločinaca proglasio najznačajnijim Srbima.

[38] I dok sam radio na tekstu o Ćosiću, dopao mi je ruku materijal Iz dokumentacije Helsinškog komiteta za ljudska prava iz Sandžaka. Ti dokumenti su uvjerljivi, elemenata za Ćosićevu odgovornost ima, pogotovu ako bi se sudski obradili, valjano i kako treba. Hoće li se bilo kada taj proces otvoriti, možemo u ovom času samo nagađati, ali dokumenti su doista potresni; svaki bi civilizirani predsjednik, ukoliko i sam nije umiješan u to, podnio ostavku, suosjećajući s nedužnim žrtvama i njihovim porodicama. Ukoliko je Ćosić bio „vrhovni komandant otmičara”, onda još jedino preostaje nadati se u onu pravničku zakonitost da zločin ne zastarijeva.

[39] Dobrica Ćosić je bar deceniju pre raspada tvrdio da je Jugoslavija mrtva – i odjednom je postao prvi predsednik države koja se tako zove.” (Vidosav Stevanović: Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001.)

[40] Slobodan Blagojević “Tri čiste obične pameti” (Radio B92, Beograd 1996.)

[41] Dr. Jovan Rašković površno je analizirao hrvatsko-srpske odnose, a svoja politička stajališta gradio je na “jeftinim psihoanalitičkim štosovima”, koji bi bili zabavni i veseli da nisu postali “pogonsko gorivo” u krvavim sukobima i zločinima. U svojoj knjizi "Luda zemlja" (1990.), taj je sumnjivi vrač hrvatsko-srpske odnose sveo na etnički sukob proizašao iz različitih karaktera; srpski je, dakako, “edipalni karakter” koji nije “karakter mraka i osjenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa”, dok su Hrvati “kastracioni karakter”, a taj je tip karaktera, veli kninski vrač, “zatvoren i hermetičan”, te u stalnom strahu da će od nekoga biti uškopljen. Srpski edipalni karakter je donekle agresivan, ali “sklon određenim promjenama", dok se hrvatski kastrativni karakter “boji svake promjene". Srpski edipovac uvijek je spreman “da mijenja svoje očeve, svoje gospodare”, dok “kastratu” preostaje jedino mržnja i strah od Edipa.

[42] “Kada je postao glavni urednik Mladog borca, počinje pisati tekstove ali i neke literarne priloge, pod pseudonimom Gedža. Naslovi i teme su bili u duhu vremena: 'Došla je bratska Crvena armija', 'Zasučimo rukave', 'Nekoliko napomena o agitaciji'... Jedne večeri među mladim piscima, bio je tu i Mihiz, Ćosić je pročitao jedan svoj rad. Mihiz je jednom omladinskom funkcioneru odmah i bez okolišanja objasnio da to ne vredi ništa. Nastavio je da piše. Sud Elija Fincija o njegovom spisateljstvu je bio gromovit: 'Druže, to što si ti napisao, obično je govno s mlekom. Ti si izraziti partijski radnik.' Kada je napisao 'prvu ruku' o hronici Rasinskog partizanskog odreda, što će posle izaći pod naslovom Daleko je sunce, Veljko Vlahović ga je podržao rekavši mu da ima dara i da treba da završi rukopis. Njegov šef Mitra Mitrović posle čitanja rukopisa nije bila takvog mišljenja: 'Pa, Gedžo, ti si nepismen.' Dušan Matić, slično: 'To ne vredi ništa'. Jedino je Oskar Davičo imao suprotno mišljenje: 'To je sjajno, ti ćeš biti veliki pisac'.” (NIN, 28. lipnja 2001.)

[43] Slobodan Macura, Toronto, Canada, Naša Borba, 7. svibnja 1998.

[44] Ali, kakva korist što su Srbi u pravu kad je Dobrica još 1991. godine zapisao: “Mi smo danas Srbi samo po imenu.” Znači li to da nikakvih više vrijednosti ondje nema, nego je još ostalo pusto ime, stara slava. Pa ipak je ostalo još ponešto – ostali su masakri, zločini, rušenja, genocid nad muslimanima i Albancima – i to sve u posljednjoj dekadi XX. stoljeća. Uostalom, je li moguće da je od “Srba ostalo još samo ime”, kada sam Ćosić piše te iste 1991. godine da je Milošević zbog nekih svojih mana, prije svega tvrdokornosti i zadrtosti, “ugrozio svoja retka svojstva - visoku inteligenciju, hrabrost, odlučnost, snažnu volju, odanost srpskim nacionalnim interesima. Taj najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka, taj čovek koji je najzaslužniji za izlazak Srbije iz poluvekovne potčinjenosti antisrpskoj koaliciji, taj komunist koji je obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali, političar koji je uspostavio Srbiju kao politički subjekt…” (Večernje novosti, 22. travnja 2002.). Dakle, kako je to moguće da je ostalo samo puko ime, kad je taj veliki čovjek “obnovio srpsku državu”, kad je “uspostavio Srbiju kao politički subjket”. Izvući “Srbiju iz poluvekovne potčinjenosti”, obnoviti srpsku državu, uspostaviti “Srbiju kao politički subjekt”, pa to su najveća ostvarenja koja se mogu dosegnuti, pod uvjetom da je to istina što Gedža piše. I onda na sve to pljune, tko drugi doli sam Dobrica, i kaže, nakon takve Miloševićeve slave, uspjeha, dostignuća i spasenja, da je od Srba ostalo još samo ime, te da “nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili”, a prije toga je rekao da je Milošević “obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali”, da je Milošević “najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka”, a “titoizam je najveća kob srpskog naroda”. Mnogo kontradikcija iz Dobričine glave. Ali ostalo je još toga zabilježeno i snimljeno, pa je tako Klaus Neumann, predsjedavajući vojnog komiteta NATO-pakta, zapisao: “Milošević nam je rekao: 'Problem Kosova riješit ću jednom i zauvijek u proljeće 1999. godine'. Pitali smo ga kako to misli učiniti, a on je rekao: 'Isto ono što smo Albancima učinili u Drenici 1945.' Na to smo mu rekli da ne znamo što su napravili Albancima 1945., pa smo ga zamolili da nam to ljubazno elaborira. 'Vrlo jednostavno: okupili smo ih i pobili', bio je Miloševićev odgovor.” Taj se citat našao i u knjizi Margaret Thatcher Državništvo, a spominjao se i na procesu Miloševiću u Haagu. Ako je to “visoka inteligencija, hrabrost, odlučnost, snažna volja, odanost srpskim nacionalnim interesima”, onda je jedino točno ono što je rekao Rade Konstantinović da je riječ o ludilu.

[45] Citirano prema listu Politika od 22. studenog 2003. godine.



Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića