Bolesno ljeto


Ukrade mi juče neka tuđa ruka
zadnje kapi mora iz usahlih vena, 
i umuknu zvono crkve mojih htjenja 
a razbi se okno nebeskoga luka. 

Ostah sam na kiši, kô od Boga proklet,
držeći u ruci šest drhtavih žica; 
gledajuć' na stabla opustjelog parka 
i na njima jata pokisnulih ptica. 

Osjećam u sebi, kô po nekom smeću, 
tumara i njuška jedno gladno pseto. 
Omorina neka, neki vjetri južni, 
mirišljave kiše i bolesno ljeto. 

Al' u meni samo moja sudba tašta 
i prosuti melem životnoga saća. 
Sav sam kao neka pokradena bašta 
iz koje se lopov praznih ruku vraća. 

Jer, šta će kome ovaj otrov što ga sišem 
ili pregršt bolnih sjećanja i sjena? 
Šta će kome ova pjesma što je pišem 
ili pisma što ih šalje jedna žena? 

Al' ne treba ni meni to što drugi ištu. 
Ja nijesam sanjar onda kad se strada. 
Naviklo se tijelo kô strašilo u žito 
na ovu hladnu ljetnju kišu koja pada. 


Miladin Šobić, „Bolesno ljeto” 

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni