Živjeti otmjeno


Da li ćemo ikad više živjeti
kako smo zavrijedili
Ja više ne mogu veličati
ovo siromaštvo
nakazan namještaj
uprljani krajolik
s ružnim djevojčicama
i vježbačima
loše mirise i grubi obrok

Da li ćemo ponovo živjeti
kako smo navikli
u dvorcu Miramare
s lijepim ophođenjem
i dvorskom kapelom

Ja više ne mogu
ti više ne možeš
istisnuti toliko sjaja
iz svoje svete
raspete kože
iz burnih očiju
između bedara
iz svojih lomnih ruku
iz našeg poroka
iz drske ljubavi
koja je sve to prekrivala
zlatnim listićima svog vremena
lijepim dahom
neprestanim općenjem
i glazbom svoje duše

ali

zar će nam biti uskraćeno
sve tajanstveno
sve ono drugo
nježne jahačice
na zvuk divljeg roga
Murnau Pabst Lang

Da li ćemo ikada
vidjeti Veneciju

ili ćemo do kraja
s apokaliptičnim
najlon kesama
ljubeći
premorene supruge
s dvoznačnim mlijekom
u uredskom prozoru
s potrošenim rječnikom

ili ćemo ponovo 
kako smo već

živjeti otmjeno


Arsen Dedić, ''Živjeti otmjeno''
   

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića