A svi su znali


     Vraćajući se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoć), nisam se čudio, iako sam znao da je čudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispričao ono što nisam nikome, što sam tek pred njom složio u riječi. Govorio sam zato što je bila mjesečina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke nježno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oči zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice. 
     Nismo se dogovorili, a sutra uveče smo se opet našli na ogradi između dvije bašte. I treće veče, i četvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.


Meša Selimović, ''Tvrđava''
Fotografija: Gianni Berengo Gardin
  

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni