Zar mi se često ne događa da pomislim da sam progonjen, da sam žrtva ljudi, sudbine?


Jučer uvečer oko jedanaest sati pristupa mi na ulici zaplakana žena. „Zaklali su mi muža, Francuska je smeće, srećom sam Bretonka, oduzeli su mi djecu, drogirali su me šest mjeseci itd. itd“.

U početku nisam opazio da je luda, njen se očaj činio realnim (uostalom, to je i bio). Pustio sam je da govori više od pola sata, uvjeren da će je to umiriti. Poslije sam razmišljao da svako od nas u svojim pritužbama postupa kao ona, da smo joj nalik, samo što to ne radimo pred prvim koji naiđe. Zar mi se često ne događa da pomislim da sam progonjen, da sam žrtva ljudi, sudbine, itd? Kad bih pustio na volju svojim raspoloženjima, zar ne bih bio nalik na tu jadnu ženu?


Emil Sioran (Emil Cioran), „Sveske 1957 - 1972”
   

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni