Kako brzo prihvatimo sudbinu preživjelog


Jutros, oko tri sata, krenuo sam od Vojne škole prema Odeonu sam sa pustim uličicama. Ni žive duše. Hladno. Učinilo mi se da koračam gradom u kojem je sve živo u mah uništeno (biološki rat?). Ne osjećam ni tjeskobu ni zadovoljstvo. Kako brzo prihvatimo sudbinu preživjelog. 



Emil Sioran (Emil Cioran), „Sveske 1957 - 1972”
Fotografija: Kaveh Hosseini
  

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića