Ako je sve nestvarno onda je to pejzaž također


Večeras, tokom uobičajene šetnje Luksemburškim parkom, stalno sam pjevušio španjolske napjeve, dosta glasno, čini mi se, jer su se svi osvrtali. Bio sam u jednoj od onih kriza u kojima ushićenost nadvladava depresiju. Mora da sam se činio kao luđak ili sretnik (ne po ovozemaljskim već po bog zna kojim mjerilima). Na neki način i bio sam sretan. U mislima sam mogao oživjeti onu noć u Talamanki kada sam oko 3 ili 4 sata ujutro naglo ustao i uputio se do strmih hridi što nadvisuju more, da skončam. Bio sam u pidžami i crnom kišnom ogrtaču. Ostao sam nekoliko sati na tim hridinama kada je svjetlo rastjeralo moje crne misli. Čak i prije sunčeva izlaska ljepota pejzaža, agave na putu, šum valova i konačno nebo, sve mi se ukazalo tako lijepim da mi se moj naum učini neprimjerenim, u svakom slučaju preuranjenim. Ako je sve nestvarno, rekoh sebi, onda je to pejzaž također. Moguće je, čak je i istina, glasio je moj odgovor; ali ta nerealnost mi se dopada, zanosi me, tješi me. Ljepota nije potpuna iluzija, to je nagovještaj iluzije, početak stvarnosti.


Emil Sioran (Emil Cioran), „Sveske 1957 - 1972”
  

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni