Svratište sub Iove Divo



Katkad mi se sluči ispod debla sjesti,
kroz sumračan život milost mi se javi:
crpsti s dlanom s vrela, šumsku bobu jesti,
snivati pod zvijezdom, spavati u travi.
Tmaste zagonetne misli šumom vrve,
poziv da se podam svojim bogovima;
ovo bojno polje gdje se sav duh rve,
dugo vitko tijelo ispružiti tlima.
Oj, i ja sam biljka; lišen želje rasti.
Oj, i ja sam život, cvasti ću u vrtu.
Nemam biti veći, samo oči pasti,
upiljene u tu zatravljenu crtu.
Svladao sam, nebo, tvoje nepogode,
budi miran pokrov povrh zemnog loga.
Pusti da se moja voća u snu rode,
pusti da me prožme iz tla strepnja mnoga.
Da je gradski krevet, soba nema daha,
ovdje kose trake urese mi vezu.
Šaraju mi pređu sitna zrnca praha
i od skritog Bijesa ćutim prisnu jezu.
Tako shvaćam zemlju, vlažnu grudu smeđu,
ja bez kraja nevin i tek s njome grešan.
I kad spustim vjeđu, kičmom slasti pređu,
sutradan ću biti svjež i žedan, ješan.
I u tvojem oku, Zemljo, nisam smiješan. 


Tin Ujević, ''Svratište sub Iove Divo''
                                

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića