San Marino


Žal plamti. Lagan dašak. Uz kamen pjeva voda;
Pozdrav daljina izdiše podno mojih nogu,
A oči su mi zasjenili sjaj i boja
Neba i mora,
Tako sam te uvijek sanjao,
Živote, u žeženom zlatu i hladnoj modrini,
U hitrom crvenom ritmu što pod grlom bije,
U bogatoj igri zraka, mišića, sjajnih voda,
U mirnom kretu tetiva i zglobova
I u laganom, dostojanstvenom, čistom
Gibanju sunčanih sati.
Dahne zemlja vrelinom života
Bezimenog i silnog;
Mene su njegove moćne ruke
Ko zlatnu čašu iz tame iznijele,
I pun sam slave, ljepote i sile nebesa, mora i zemlje.
Ko čedan klas u srpanjskom zlatu
Ja se povijam
I cjelivam rumeni drhtavi rub
Modroga morskog plašta.  


Ivo Andrić, „San Marino” 
Herceg Novi, 1918.  

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...