Na Drini Čaršija


DA BI SHVATIO ZLU KOB ISTORIJE ČOVJEK PRVOTNO MORA DA UMIRI DEMONE U SEBI.

Najgori stupanj kiča u kulturi jeste kada se u posla kulturnjaka počne mješati nekulturna politika ili, u ovom slučaju, «futuristička istorija», istorija koja se nije desila ali koju bi, zarad svakojakih ideologija, pojedine elite htjele da poture da se desila. Fiktivna istorija koja se događa u budućnosti kako bi promjenila prošlost. Naučna fantastika koja kao žanr prelazi u domen pornografije. Ali šta kada se sve to s platna preseli u stvarnosti. 

Ovako nešto se upravo današnjih dana stvara u Bosni i Hercegovini, odnosno RS-u, tačnije obalama rijeke Drine, to jest u Višegradu gradu. Dva novopečena pravoslavca, Mile i Emir, udružili su svoju novčanu, političku i kulturnu dominaciju koju su godinama crpili iz izvora jugoslovenskoga jada i čemera u svrhu zajedničkog cilja. Naučeni da se ponekada, kada prike zatraže, okite tuđim perjem uvidjeli su da ih djelo jednog genijalca može zauvijek ovjenčati slavom i novcem. 

To što Emir i Mile nemaju posebnu vezivnu materiju nadomjestilo je duhovno osvješćenje, Srpstvo i Pravoslavlje. I kao što su uvijek znali da skakuću za ljudima koji će im donijeti popularnost, jednome političku karijeru uz podršku Plavšićke a drugome filmsku uz pomoć Abdulaha Sidrana, i sada pronađoše nespornog velikana  čije će besmrtno ime doprinijeti da i njihova postanu besmrtna, a to je književna ličnost svjetskog ranga, nobelovac Ivo Andrić.

Emir je po odgoju, odrastanju, obrazovanju,  sasvim neka druga priča. Dijete s asfalta, čaršije. Što bi se reklo iz dobre kuće. Odrastao je u okruženu elitnih umjetnika. Otac mu je bio ugledni građanin. Mile je međutim druga priča. Agrarna. Traktor je bila prva igračka koju je dobio. Politikom se počeo baviti da ne bi završio kao poljoprivrednik.   Ceca je za njega vrh vrhova. Ništa mu nije ispod šatre zapjevati «Jači smo od sudbine». Pozorište ga zanima koliko i Bajru mater. U dom kulture ide samo da bi se slikao pred kamerama svoje omiljene televizije ne znajući o kakvom se dešavanju radi niti ko se nalazi na pozornici. Dakle dva sasvim suprotna tipa ličnosti.

Pa šta ih onda povezuje? Prije možda dvadeset godina ne bi ih moglo povezati ništa, jer današnji predsjednik Mile je bio apsolutni nikogović! A ni Emir nije bio ono što je danas - Nemanja. 

Tvrde da ih je povezao Ivo Andrić svojom knjigom. Tako što je moguće samo u Bosni i Hercegovini da jedan nobelovac poveže filmaša Nemanju i Milu predsjednika. Bolje rečeno ova dva lika, koji bi da su se našli kao likovi u Ivinoj «Ćupriji» najvjerovatnije bili opisani kao kolateralna šteta vremena, povezao je interes i ljubav prema slavi i paretinama.

Nemanja je još dok je Emir bio dobio od Miloševića sijaset donacija za snimanje filmova koji uprkos dobroj produkciji nisu imali vrijednost njegovih prethodnih ostvarenja. To govori da su pare u Emiru ubile kreativnost, a slava pomutila sliku  o stvarnosti. Srbijanska vlast je, kao nagradu za minuli rad, slavnom režiseru omogućila da izgradi malo carstvo na Mokroj gori, Drvengrad. 

Vođen takvim projektima naravno da se umjetnik morao uhvatiti za nekoga ko je današnji pandan Miloševiću, a to je pronašao u Dodiku, predsjedniku RS, kojem nije ništa da uloži par desetaka miliona maraka u poslove koje će se proglasiti kulturnim interesom srpskog naroda i RS. Ipak zaboravlja se da je Ivo živio u nekim drugom vremenu u kojem nije bilo ni riječi o cijepanju Bosne i stvaranju entiteta. 

Uostalom, zar ovaj projekat, ako bi uopšte i imao neko šire značenje, ne bi trebao biti kulturni interes Bosanskohercegovaca a ne samo Srba s ovih prostora?  U realnosti bi ali u fikcijama posrbljenog Nemanje koji se vratio svojim korijenima to ne pada na pamet jer on zna ključ za rješavanje interesa ovoga naroda. A to je vraćanje preostalih muslimana i Bošnjaka svojim korijenima. 

Dovoljno mu je bilo istaći Andrićevo pisanje ćirilicom i boravak u srpskoj prestonici da automatski ovog pisca proglasi za ono što on nikada nije bio, propagatora srpstva i pravoslavlja. Ivo Andrić naravno to nije, jer on naprosto nije bio Srbin niti je bio pravoslavac. Nemanja Emir želi govoriti u ime Andrića, te na taj način svjesno ili nesvjesno ograničava misao ovoga velikana. O Andriću Emir ne govori ništa ali o sebi  kazuje mnogo. Ustvari slavni režiser Emir bježeći cijeloga života od samoga sebe ostao je onaj isti sarajevski jalijaš. Ovo konstatujem sa žaljenjem jer Emir jeste značajna veličina u filmskom svijetu. 

Nemanja ne želi da bude svjetski režiser već se trudi da bude režiser jednog naroda. To je njegova stvar i najvjerovatnije da se tu radi o umjetničkoj doslijednosti vječnog traganja za harizmom, stalnoj potrebi da se bude drugaliji od drugih, te da se bocka i provocira javnost nadrealnim idejama. Ali ovdje se ne radi o borbi između  Nemanje i Emira, već o književniku Ivi Andriću i istoriji bosanskohercegovačkog naroda i nobelovcu kome «advokat» tipa Emira Kusturice nije potreban. Interpretacijom istorije BiH i književnog djela kao što je „Na drini ćuprija“  najmanje treba da se bave ličnosti tipa Emira Nemanje Kusturice. Te i slične interpretacije štete liku i djelu našeg nobelovca. 

I da li je važno da li je Ivo Srbin, Hvat ili Bosanac, katolik ili pravoslavac? Naravno da nije jer on je univerzalni književnik i umjetnik koga je iznjedrila evropska i svjetska civilizacija. To što je Emir spoznao svoje porijeklo i prihvatio pravoslavlje njegova je lična stvar. Mogao je postati i budista. Ono što javnost može zabrinuti činjenica je da je Emir imao mnogo bolje filmove od današnjeg Emira, te da se lako može desiti da najavljeni film koji će snimati po Andrićevoj knjizi bude potpuni promašaj i gubljenje vremena i para. A što je najgore da bude daleko ispod granice koje zahtjeva veličanstvenost književnog djela „Na drini ćuprija“. 

Šta je zapravo Nemanjin projekat?! Kraj mosta Mehmed paše Sokolovića koji je po rođenju Srbin ali ga kao djete odvedoše u janičare gdje postaše Turčin, bivši «Turčin» Emir a sadašnji Srbin Nemanja gradi Andrićgrad želeći da ispravi  i popuni nedostatke istorije vraćajući je unatrag. I Mehmedovo podizanje ćuprije i Emirovo građenje Andrić grada imaju istu svrhu a to je da svome srpskom narodu u amanet ostave javno dobro iza sebe. Da malo Emir Nemanja nije otišao daleko dajući svojoj ličnosti istorijski značaj koji ovaj nipočemu ne zaslužuje. 

Andrićgrad koji Nemanja gradi zapravo je prava slika i prilika Višegrada kako bi trebalo da izgleda da Otomani nisu osvojili Balkansko poluostrvo. Da li je to bolesno neka svako prosudi sam. Ali da je most Mehmeda paše ovdje potpuno nepotreban vidi se iz priloženog. Pitanje je da li bi Višegrad bio Višegrad da nije bilo tog mosta i o kojoj bi ćupriji Andrić pisao. Možda Nemanja ima odgovor i na ovo pitanje.

Dakle, brisanjem istorije, fakat onakve kakva ona jeste, ne bi bilo ni materijala za Andrićevu «Ćupriju» niti sadržaja koji Nemanja danas koristi da bi izgradio vlasiti grad nazivajući ga po Andriću. Kao da se reditelju osladila gradnja drvengrada i kamengrada pa bi htio i sopstvenu istoriju da izgradi. Reditelj sopstvene istorije, umjetnički možda i lijepo zvuči, ali naučno je neprihvatljivo da jedan čovjek, laik, tumači istoriju po svome nahođenju govoreći da je to jedina prava interpretacija djela nobelovca Ive Andrića. 

Ali ne biva to tako dragi naš Emire i Nemanja, jer da bi shvatio zlu kob istorije čovjek prvotno mora da umiri demone u sebi. Istoriju čine uzroci i posljedice, događaji koje pojedinci ne mogu kontrolisati. To ne može kontrolisati niko. Naposljetku takvo što možemo nazivati sudbinim čovječanstva ali ne i sudbinom samo jednoga naroda.

Ima još jedna stavka koja se mora primjetiti. Cijeli projekat je povezan sa snimanjem Nemanjinog filma koji će se raditi po knjizi Na drini ćuprija, a Andrić grad je scenografija koja će se koristiti za potrebe snimanja istog. Pa čemu onda dizanje  halabuke i iskazivanja patriotizma i domoljublja. Režiseru je očito bilo jasno da će kao kršteni Nemanja dobiti više novaca od srpskih vlasti i biznismena, a opet kad ga snimi potpisaće ga svojim «umjetničkim» imenom Emir jer je to ime koje svi prepoznaju u svijetu  i sa kojim jedino može da napravi uspjeh.

A što se tiče Dodikovog upliva u  sve to jasno je kao dan. Sa parama iz budžeta napraviće vlastiti epp, pokazaće koliki je pravoslavac i Srbin, a usput istaknuti da mu je stalo do opšte kulture i kulture njegovoga naroda. 

«Želim da gledam film na Drini ćuprija», izjavio je predsjednik. Deder ti Mile prvo pročitaj istoimenu knjigu, biće ti korisnije a za narod jeftinije. A spektakle možemo da snimamo kada nas spektakularno budeš izvadio iz ove ogromne nemaštine i krize! 


Ernest Bučinski

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića