Groznica 41


Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k’o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, greh, greh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene sveće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k’o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolevci odojče nežno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Đavolji leopard!
Izbeli njega radijacija
i ubija začas.

Tela preljubnika pomazujući
k’o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Greh. Greh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k’o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il’ bilo koga.
Telo me tvoje
ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam -

Moja glava mesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.
Celom sobom kamelija sam neizmerna
što žari se i ljeska, blesak do bleska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uzneti…
Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Devica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) -
Raju.

________________



Pure? What does it mean?
The tongues of hell
Are dull, dull as the triple

Tongues of dull, fat Cerberus
Who wheezes at the gate. Incapable
Of licking clean

The aguey tendon, the sin, the sin.
The tinder cries.
The indelible smell

Of a snuffed candle!
Love, love, the low smokes roll
From me like Isadora’s scarves, I’m in a fright

One scarf will catch and anchor in the wheel,
Such yellow sullen smokes
Make their own element. They will not rise,

But trundle round the globe
Choking the aged and the meek,
The weak

Hothouse bred baby in its crib,
The ghastly orchid
Hanging its hanging garden in the air,

Devilish leopard!
Radiation turned it white
And killed it in an hour.

Greasing the bodies of adulterers
Like Hiroshima ash and eating in.
The sin. The sin.

Darling, all night
I have been flickering, off, on, off, on.
The sheets grow heavy as a lecher’s kiss.

Three days. Three nights.
Lemon water, chicken
Water, water make me retch.

I am too pure for you or anyone.
Your body
Hurts me as the world hurts God. I am a lantern—

My head a moon
Of Japanese paper, my gold beaten skin
Infinitely delicate and infinitely expensive.

Does not my heat astound you! And my light!
All by myself I am a huge camellia
Glowing and coming and going, flush on flush.

I think I am going up,
I think I may rise—
The beads of hot metal fly, and I love, I

Am a pure acetylene
Virgin
Attended by roses,

By kisses, by cherubim,
By whatever these pink things mean!
Not you, nor him

Nor him, nor him
(My selves dissolving, old whore petticoats)—
To Paradise.


Sylvia Plath, ''Groznica 41'' / ''Fever 103°'' 

Prevela sa engleskog Ljiljana Đurđić
Iz knjige ''Rani odlazak'', Izabrane pesme Silvije Plat, Paideia. Beograd, 2010.


Na BBC-u Silvja Plat je ovako opisala pesmu: ''Reč je o dve vrste plamena - plamenu pakla, koji jedino muči, i plamenu raja, koji pročišćava. U pesmi, prva vrsta plamena se prepusšta drugoj.'' Pesma kroz naznake religiozne ekstaze asocira seksualni akt, stanje kontrolisane histerije. Po Džojs Kerol Outs, u pesmi je izraženo tipično sviftijansko osećanje da je fizičko biće izvor užasa.
                            

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole