Cvijeće koje sam ostavio na tlu


Cvijeće koje sam ostavio na tlu,
koje nisam za tebe ubrao,
danas ga vraćam,
da bi vječno raslo,
ne u pjesmi ili mramoru,
nego gdje je uvelo i sagnjilo.

I brodove u njihovim velikim spremištima,
goleme i prolazne poput heroja,
brodove kojima nisam mogao zapovijedati,
danas ih vraćam
da bi vječno plovili,
ne kao uzorci ili u baladi,
nego gdje su se nasukali ili potonuli.

I dijete na čijim ramenima stojim,
čije sam žudnje pročistio
vladarskom, dostojanstvenom stegom,
danas ga vraćam,
da bi vječno čeznulo,
ne u ispovijesti ili biografiji,
nego gdje je cvjetalo,
postajući prepredeno i kosmato.
Nije mržnja ono što me odvodi od tebe,
što me vodi odricanju, izdajstvu:
to je umor, odlazim jer sam umoran od tebe,
Zlato, slonovača, meso, Bog, krv, mjesec –
postao sam ekspert za taj katalog.

Moje tijelo, nekoć tako častohlepno
moje tijelo postalo je muzej:
jedan dio pamtim po nečijim usnama
drugi po nečijoj ruci
ovaj po vlažnosti, onaj po vrelini.

Da li itko posjeduje nešto što sam nije napravio?
S tvojom ljepotom sam isto toliko malo povezan
kao i s konjskim grivama i vodopadima.
Ovo je moj posljednji katalog.
Bezglasno šapućem
– volim te, volim te –
i vječno se kreći.   

  

Leonard Cohen 
              

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića