Borhes


Slijepac, bibliotekar, anti-Homer... Desničar koga su uglavnom čitali i voljeli ljevičari. Zapravo, on desničarima nikada nije bio interesantan, proslavili su ga upravo ljudi sasvim drugačijih opredjeljenja

Prošlo je dvadeset pet godina od smrti Borhesove. Malo koji pisac je postao tako neprikosnoven amblem epohe. Stvar koja nužno ne mora biti dobra za pisca: tada ga, obično, svi citiraju i kontekstualizuju, a malo ko čita.

Borhes je svoj tango sa smrću uvijek igrao savršeno – pisanje o dvojniku je bilo baš ta vrsta igre/obmane. Ipak, njegov sastanak u Ženevi bio je neizbježan. On nije imao sioranovski poriv da Smrt otvori kao konzervu, da je „demaskira“, suprotno, on je želio da na lice Smrti stalno stavlja nove i nove maske. To je bio njegov način da se igra i u najtamnijem uglu sobe (i sebe).

Mnogi vole da potegnu Borhesa, često i ne shvatajući kakva je priroda njegovog, uslovno rečeno, “prevrata”. Naime, on je svojim opusom, i još više popularnošću koju je taj opus pokrenuo, presudno uticao na razbijanje mita o tzv. psihološkoj utemeljenosti književnih likova, diktat realiteta rođen u XIX vijeku koji se snažno nametnuo i u dobrom dijelu visokomodernističke književnosti. Što to znači?

Ideja da likovi u knjigama moraju biti ilustracija tzv. naučnih istina dovela je samu literaturu u ćorsokak. Takav način ubija duh igre, onaj presudni eros umjetnosti. Otuda čitaoci u prvom susretu sa Borhesovim pričama nerijetko imaju utisak da su ušli u književnost koja flertuje sa infantilnošću, tom neodoljivom čuvarkom vatre umjetnosti. On se igra Znakovima, ne traga za Istinama.

Na određen način, tako je od početka: familija u kojoj su razne tetke i babe pričale na četiri-pet jezika, mladi zaljubljenik u tekst koji proučava mitologiju i evropske uzore, ulazak u “ozbiljnu književnost”, te legendarna književna polemika Florida – Boedo, nazvana po ulicama čudesnog Buenos Ajresa. Borhes je kasnije objašnjavao – u Argentini, tada, književnost nije interesovala gotovo nikoga.

Ta polemika je bila medijski događaj (kako bi se to danas reklo) sa ciljem da ljude zainteresuje za pisce, koji su se, kao u nekoj predstavi podijelili u dva tabora - metafizičari (Florida) protiv socijalno tankoćutnih (Boedo)... U toj priči je faktički konstituisana moderna argentinska književnost, tako se izašlo iz martinfierovske romantizovane eksploatacije gaučovske mitologije, tog autentičnog južnoameričkog vesterna...

U knjizi o pjesniku i banditu Evaristu Kariegu nije mogao sakriti kako ga fascinira ulica (i njene tajne), zapravo, sasvim tipično za dječaka odraslog među tetkama koje napamet znaju pasuse iz Henrija Džejmsa ili hrpe Gongorinih stihova. U sutonskoj knjizi iz 1971. Brodijev izvještaj sada već zatičemo majstora koji prerađuje istu fascinaciju. Njegovi kasniji eseji o skandinavskim sagama, Kolridžovom Kublaj kanu, Stivensonu, engleskoj detektivskoj prozi, samo potvrđuju tu tako dječačku širinu zagrljaja samog Teksta.

Slijepac, bibliotekar, anti-Homer... Desničar koga su uglavnom čitali i voljeli ljevičari. Zapravo, on desničarima nikada nije bio interesantan, proslavili su ga upravo ljudi sasvim drugačijih opredjeljenja.

Za njegove beskrajne igre sa identitetom Argentina je bila idealan duhovni ambijent: kako bi tek današnjoj crnogorskoj maloprivrednoj grani poznatoj pod imenom „bavljenje identitetom“ djelovalo njegovo stalno relativizovanje svih mogućih identiteta. Ta beskrajna igrarija sa identitetima, jedna je od šarmantnih argentinskih navika...

Umro je u Ženevi, nešto više od desetak dana prije nego će Maradonina Argentina osvojiti Svjetsko prvenstvo u Meksiku, u onom nezaboravnom finalu gdje ste prvi put mogli vidjeti Njemce koji gube, iako su izjednačili nakon nula – dva. Kada sam čuo vijest o Borhesovoj smrti, sjećam se da sam pomislio da Argentina mora postati svjetski prvak. Riječ je bila o „žrtvi“ koju bogovi igre nisu mogli ignorisati.


Balša Brković
  

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni