Osnovni je nedostatak novije literature to što je nedovoljno intelektualistička


Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom. Ćaskao bih s njim. Ako uopće ima poezije, tad je poezija ono na što naša misao i naša senzibilnost naiđu lutajući pustopašicom. Upregnute pod bilo što, vođene bilo kojom ucrtanom stazom i uperene na bilo kakvu poentu, one teško nailaze na pravu poeziju. Punio bih mu uši svakojakim buncanjem i maštanjima. Tek tu i tamo, u svakom petom ili desetom poglavlju, malo bih zašarao, kao da se tobože nesto događa ili kao da će se tobože nešto dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti, kao što obmanjujemo dijete koje smo protiv njegove volje izveli u šetnju. A onda bih mu opet za daljih pet ili deset poglavlja bajao što mi samo od sebe navire na usta. (Kako li odahnem kad u mojoj lektiri nabasam na istomišljenika! Kad, na primjer, naiđem na vapaj jednoga: »htio bih napisati knjigu bez sadržaja! « ili na refleksiju drugoga: »čitav je problem u tome da čovjek iznađe nekakav način, nekakvu formu, u kojoj će slobodno moći da piše što god hoće«. Kao da iz tuđih usta čujem svoj vlastiti uzdah!) [...]

Ne zanimaju me knjige o jednostaničnim bićima i njihovim sukobima ma kako dramatični i elementarni bili. Za takvim knjigama možemo ponekad da posegnemo kao za kuriozitetom ili radi „osvježenja“ i promjene, onako kao sto pođemo da gledamo borbu s bikovima. Ali u njima zaista nećemo naći ono što nas zaokuplja i muči. Njihov animalni vitalizam nije za naše zube, njihov optimizam za nas je ponešto jeftin, njihovo herojstvo za nas je pomalo karikatura. Mlad čovjek u čije sposobnosti njegova okolina nije vjerovala, sâm je i bez ičije pomoći osnovao farmu, i na njoj odgajio grah koji je odnio nagradu na oblasnoj izložbi. Е pa dobro, nek mu je sa srećom! Ali što se to, na koncu, mene tiče?

Za moj ukus, osnovni je nedostatak novije literature baš to - što je nedovoljno intelektualistička. Čovjek se, naime, po sveopćem priznanju, u toku vijekova i tisućljeća, jako, jako razvio, cerebralizirao. I kao što je nekad davno, uglavnom, sjekirom od kremena ubijao sobove, tako on danas, uglavnom, misli; dube, kopka, analizira. Pa zato kao što je nekad prikazivati čovjeka značilo uglavno prikazivati ga kako lovi sobove, danas prikazivati čovjeka moralo bi, uglavnom, značiti prikazivati što i kako on razmišlja. A kad umjetnost to ne čini, il ne čini u dovoljnoj mjeri, ona očevidno podbacuje u poređenju s umjetnošću pećinskog čovjeka.


Vladan Desnica, ''Proljeća Ivana Galeba''

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole