Mladić

Vjerujem da kad god neki zločinac i masovni ubica zapadne zatvora svijet postaje makar za zeru bolje mjesto.  

Naravno, nije riječ o romanu Dostojevskog. Mada bi se možda baš među njegovim rečenicama pronašli neki pravi registri za ovu temu. Čovjek je, naprosto, znao što-šta o zlu. Ili o – ljudskoj prirodi. A izgleda da ne postoji savršenija ambalaža za zlo od ljudske prirode. Ali to je već antropološki jazz koji obično završava u sinkopama jeftine metafizike.

Uhapšen je Ratko Mladić. Konačno. General-ubica, kasapin iz Srebrenice, autor vjerovatno najvećeg zločina u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata, došao je onamo gdje mu je mjesto. Odavno, doduše, a sve ovo međuvrijeme je samo još jedna skica o balkanskom podlaštvu. Sad će po Srbiji da hapse sitne jatake, a opet niko neće do kraja demontirati svu onu vojno-političko-klerikalno-medijsku hidru koja je svojim bezbrojnim pipcima štitila masovnog ubicu. Hoće li neko reći koju pravu riječ (i postoji li takva riječ?) roditeljima ona dva ubijena vojnika koji su vidjeli nešto što nisu smjeli. Na koji način će biti (pre)suđeno onima koji su kao nacionalni interes postavi zaštitu jednog zločinca? Uzgred - da se Hitler krio koliko i Mladić bio bi uhapšen tek 1961. godine. To zvuči nezamislivo, zar ne?

Naravno, uslijediće i uobičajeni nacionalni teatar – opet će Amfilohije u Hag, da pruži spiritualnu pomoć još jednoj zvjeri. I nikome neće ništa biti čudno. Mitropolit će potegnuti kakvu hrišćansku floskulu o bogu koji voli sve, o tome da čak i najveći grešnik ima pravo na riječ utjehe... I možda bih mu i povjerovao da mitropolit nije htio ljude zakivati za most zato što imaju nacionalno osjećanje koje se njemu ne sviđa. A to jeste malo neobično, morate priznati, čak i za ovakvog mitropolita – da se njegove hrišćanske lampice pale, da ima razumijevanje za masovne ubice, ali ne i za ljude koji ne gledaju kao on na neke, sa aspekta bilo koje vjere, u suštini i ne tako presudne stvari. Mora da između njega i njegovih zločinaca koje uporno duhovnički tretira postoji neko dublje razumijevanje i saglasje. Znate ono – ima neka tajna veza...
Uh, sad će se potegnut i gusle: kakvo epsko sočinjenije sa naslovom tipa “Utamničenje generala Mladića”. Izgleda da je gusle zapala sudbina da budu na strani svega najgoreg što možete zamisliti. To nema veze sa muzikom – stvar je u “muzičarima”. Onda će ta i takva deseteračka pjesma da bude megahit sa obje strane Drine, ali nevolje počinju tek za desetak godina, kada odrastu klinci kojima će roditelji priuštiti ovakvo muzičko-poetsko obrazovanje. Objasni tada njima ko je bio Mladić. I tako dalje... Sve ukrug, balkanski krug krvlju.

Sa ovakvim stvarima ne bi smjelo biti kalkulisanja: ne dozvolite da vas zanesu nagađanja ili relativizovanja tipa – i drugi su radili svašta, ili o nekom ličnom tragizmu ovoga ili onoga zločinca – ne, to ne postoji – Mladić je, kao i svaki zločinac, samo i jedino u svom zločinu, nema ga nigdje izvan. Pogledajte opet neki od jezivih snimaka iz Srebrenice, oslušnite ponovo onu rečenicu - “Ni dlaka sa glave nikome neće faliti” (ali glave hoće). Osmotrite one scene kada trinaestogodišnjake odvajaju od majki, jer je Mladić odredio da to bude granica zrelosti. Za smrt. “Ni dlaka sa glave nikome neće faliti”. I tako - osam hiljada puta... Zamislite sve te ljude: kao bića, ne kao broj. Brojevi su fikcija – ljudi su stvarni. Ili, kako je pjevao veliki Zbignjev Herbert: “Premnogo ih je / cifre nula na kraju / preobražavaju ih u apstrakciju / tema za razmišljanje: / aritmetika savremena”. Uvijek budite oprezni sa tom aritmetikom – ona ponekad ukida empatiju, a to može biti opasno.
Ili ga oslušnite dok svojim vojnicima (banditima, zapravo) o bosanskoj nejači govori kao o “Turcima”, gurajući ih time u pakao narodne poezije. Da ih nadahne za zlo. Da, “anestezirani” deseteračkom fikcijom lakše ubijaju. Iz toga pakla se, kao što je poznato, nikada niko nije vratio normalan i čist.

Vjerujem da kad god neki zločinac i masovni ubica zapadne zatvora svijet postaje makar za zeru bolje mjesto. I uvijek će biti tako.


Balša Brković


Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni