Sabato


On i Borhes su bili dva pola moderne argentinske književnosti. Beskrajno različiti, imali su uvijek istinsko poštovanje jedan za drugoga. Zato je tako zanimljiva knjiga njihovih razgovora. Jedan dobar detalj – dok Borhes objašnjava svoju infantilnu ljubav prema drugoj strani La Plate, Sabato mu rezignirano kaže: “Sve su države manje-više imaginarne, prije svih vaš Urugvaj, Borhese...”

Ernesto Sabato je jedan od najvećih pisaca našeg vremena. Premda, iz razloga koji njegov život čine još zanimljivijim, svakako nije tipičan pisac našeg vremena. Sabato je akter jednog od, fudbalskim rječnikom kazano, najluđih transfera u dvadesetom vijeku.

Kako drugačije nazvati takvu situaciju: čovjek je bio jedan od najznačajnijih mladih fizičara u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Saradnik Irene Žolio Kiri, predstavnice “najplemenitije” naučne loze dvadesetog vijeka. Učestvovao je u brojnim značajnim projektima, što ga je vrlo rano svrstalo u krug mogućih kandidata za Nobelovu nagradu iz fizike. Takva naučna biografija, zapravo, nužno završava – tim ili kakvim sličnim priznanjem. Ali, Sabato je, izgleda, oduvijek imao strast, tako književnu uostalom, prema – neočekivanom obrtu. 

Iskustvo Drugog svjetskog rata, premda se u Argentini nije ratovalo, ali jedan univerzalni duh ne mjeri sve iz svoga dvorišta, promijenilo je Sabatov odnos prema nauci. Do tada je, i nije bio jedini, naivno vjerovao da će mjera spoznavanja svijeta, da će razvoj nauke naprosto ukinuti divljaštvo i primitivizam. Takođe, da će dometi nauke služiti isključivo u takve svrhe. Ali, to se nije desilo. Naprotiv. Desila se najveća globalna klanica od postanka svijeta. Sa osvojenim uvidima u kvantni svijet, relativističke paradokse, brojna otkrića koja su olakšavala život... Rezultat je bio – besprimjerno olakšavanje Smrti. Sabato je ovo doživio kao Poraz. Najveći mogući.

I, umjesto fizike, okrenuo se – metafizici. I to u stoljeću koje će pokušati da metafizičke koncepte svede na – mlaćenje prazne slame.

Sabatov obrt je jedan od rijetkih uzvratnih udaraca metafizike. Već 1948. objavljuje kultni i danas već sasvim legendarni roman Tunel (El Tunel). “Put u pakao na dinosaurusu logike”, kako je namjeru ovoga romana formulisao u jednom kasnijem tekstu. Priča koja zbunjuje i očarava, istovremeno. Nije li to suština zavođenja. Ovaj roman postiže svjetski uspjeh. Pojavu velikog pisca pozdravljaju najveći književni autoriteti doba – Tomas Man i Alber Kami, među ostalima.

Nakon trinaest godina, 1961. objavljuje jedan od najvećih latinoameričkih romana – O junacima i grobovima (Sobre heroes y tumbas). Oveći segment ovoga romana, slavni Izvještaj o slijepima jedan je od vrhunaca moderne proze – oda paranoji, njena veličanstvena (de)konstrukcija. Majstorska igra koja ostavlja bez daha. Ovaj roman se pojavio na našem jeziku još sredinom osamdesetih, kao dio jedne od najboljih edicija koje su publikovane u doba ocvalog SFRJ socijalizma – u dva kola od po pet knjiga objavljeni su najbolji latinoamerički romani autora koje obično nazivamo Prvom generacijom booma.

Njegov treći roman je Abadon, anđeo uništenja (Abaddon el exterminador, 1974), testamentarno intoniran, iako će, autor poživjeti još 37 godina, do prošle subote. Nakon romana je pisao eseje, a kao neprijeporni moralni autoritet imenovan je, u doba predsjednika Raula Alfonsina za šefa komisije koja je istraživala nestanke ljudi u doba diktature vojne hunte.

Nobelovu nagradu, onu za književnost, ipak, nije dobio. Iako ostaje, vjerovatno jedini čovjek koji je bio kandidat za Nobela iz fizike i književnosti. Nema sumnje da je, bar ovog književnog Nobela zasluživao, ali, imao je jedan mali problem – bio je Argentinac. Vodeći svoj smiješni rat protiv Borhesa, Artur Lundkvist, tada prvi čovjek Švedske akademije, “stavio je na led” i sve druge Argentince. Tako da najznačajnija nacionalna književnost nakon Drugog svjetskog rata i dalje nema svog Nobela. A umro je i posljednji od Svetog trojstva te književnosti – nakon Kortasara i Borhesa, otišao je i Sabato. Možda sada “Lundkvistovo prokletstvo” bude skinuto sa argentinskih pisaca.

Naravno, imao je i ogrešenja. Bio je surovo nepravedan prema Kortasaru i njegovim Školicama, smatrao je da je to precijenjen roman, nazivajući Kortasarov postupak “vizantizmom”, čime je htio da akcentuje, navodna nepotrebna komplikovanja čudesnog Hulija. Ali, njemu takvu zabludu valja oprostiti – on to sigurno nije rekao iz straha ili zavisti.

Sabato je umro u stotoj godini. Gotovo izvjesno da mu niko od generacije nije bio na sahrani.

On i Borhes su bili dva pola moderne argentinske književnosti. Beskrajno različiti, imali su uvijek istinsko poštovanje jedan za drugoga. Zato je tako zanimljiva knjiga njihovih razgovora. Jedan dobar detalj – dok Borhes objašnjava svoju infantilnu ljubav prema drugoj strani La Plate, Sabato mu rezignirano kaže: “Sve su države manje-više imaginarne, prije svih vaš Urugvaj, Borhese...”


Balša Brković

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni