Ingmar Bergman

Kad film nije dokument onda je san. Zato je Tarkovski veći od svih. Cijelog svog života lupao sam na vrata prostora u kojima se on osjećao kao kod kuće.

…rijetka je rečenica skromnosti vrlo kompleksnog umjetnika koji se na početku 20. stoljeća rodio kao drugi sin u obitelji svećenika. Majka mu je po porodu oboljela od gripe, a već će se u njegovoj najranijoj dobi pokazati da su odnosi između roditelja duboko poremećeni – majka je bila zaljubljena u nekog drugog te je nekoliko puta pokušavala napustiti obitelj dok je otac prijetio samoubojstvom. Stariji ga je brat često zlostavljao u djetinjstvu, pa je bio puno bliži s mlađom sestrom (u svojoj biografiji daje naslutiti i neke incestuozne veze). 

Kao dječak je često lagao i bio rastrgan između svoje prirode i strogog, krutog odgoja u obitelji koja je, kao svećenićka trebala služiti kao primjer svima u okolici. Zbog tog ga razloga odmalena prati osjećaj krivnje (česta tema njegovog filmskog angažmana), pa se često osamljuje i druži s odraslima, posebno s bakom s kojom provodi praznike i priča priče. U svojoj desetoj godini od bogate tete Anne na poklon dobiva laternu magicu (iako ju je teta u biti poklonila njegovu starijem bratu, Ingmar je mijenja za 100 kositrenih vojnika) – igračku-kinoprojektor uz pomoć kojeg uprizoruje svoje prve projekcije. 

Od rane dobi izrađuje lutke i sa sestrom priređuje lutkarske predstave, mnogo čita te se u osnovnoj školi prilično loše uklapa u svoju sredinu. U mladenaštvu se apsolutno zaljubljuje u Strindbergov lik i djelo (kasnije će prema njegovim dramama snimati filmove, a poznato je da je čak živio u njegovoj rodnoj kući), pa stoga u Stockholmu upisuje studij književnosti, nakon što je u 19. pobjegao od kuće. Nakon diplome se zapošljava u kazalištu gdje uglavnom obavlja mnoge scenarističke poslove, piše kratke priče i drame. S 26. godina i poslom u Hälsingborg City Theatre najmlađi kazališni menadžer u Europi, a te iste godine se filmom 'Hets' prvi put probija do voljene sedme umjetnosti. 

Njegove su početke u voljenoj Švedskoj nazivali redateljevanjem specijaliziranim za zakašnjelu adolescenciju, da bi mu se artistička elita poklonila tek 1953. poradi naslova 'Sawdust and Tinsel', a internacionalna publika zbog 'Osmijeha u ljetnoj noći' 1955. Uslijedili su općepoznati teškaši poput 'Divljih jagoda' (1957) te 'Sedmog pečata' (1957) koji je osvojio grand prix na Cannesu. Prevladavajuća je tematika vezana uz egzistencijalistička pitanja, izolaciju pojedinca, obiteljske odnose, nekvalitetu muško-ženske komunikacije (što mu je još obiteljsko naslijeđe), paralelu između boga i oca (sve Bergmanova intimistička propitivanja). 

Filmovi su mu često mračnih tonova, prigušenih boja, a velik je naglasak dan karakterima – posebno uz brojne frontale glumaca i krupne kadrove. Od njegovih se zrelijih ostvarenja naprosto moraju istaknuti filmovi poput 'Persone' (1966) nadahnute omiljenim Strindbergom, građanski 'Scene iz braka' (1974) te 'Fanny i Alexander' (1982) koji je osvojio Oscara za najbolji strani film. Zbog portretiranja žena i prikazivanja ženske seksualnosti (često nastrane) su ga nerijetko pljucnule feminističke udruge, a nije ga mazila ni svjetska kritika. 

Često je surađivao s istom ekipom - glumicama Bibi Andersson, Harriet Andersson, Ingrid Thulin te Liv Ullman (s kojom se dobro razumio i neko vrijeme bio u vezi), te cijenjenim kamermanom Svenom Nykvistom. Bio je poznat kao vrlo precizni, vremenom opsjednut redatelj (ponekad si je zacrtavao svakoga dana snimiti 3 minute filma), sve je moralo biti isplanirano i ići kao po špagi. Njegova je režija često upoređivana s baroknim skladanjem, dok su mu filmovi stvrstavani u komorni žanr. U svojoj je biografiji 'Moj život – laterna magica' otkrio da je cijelog života patio od probavnih problema koji su se manifestirali nenadanim, bolnim grčevima i proljevom (u svim mogućim i nemogućim situacijama), a zbog krhke je psihičke ravnoteže nekoliko puta bio hospitaliziran na zatvorenim psihijatrijskim odjelima. 

Ženio se pet puta – s Else Fisher, Ellen Lundström, Gun Grut i Käbi Laretei (ima najmanje devetero djece), no najviše je volio svoju posljednju ženu Ingrid von Rosen koja je 1995. umrla od raka. 1976. je bio uhićen i optužen za milijunsku utaju poreza, što ga je duboko potreslo, te je nakon živčanog sloma na devet godina iz protesta odselio iz domovine. Od još šokantnijih ćemo podataka prenijeti da je kao mladić bio poklonik nacizma, a da mu je brat jedan od utemeljitelja nacional-socijalističke stranke u Švedskoj. 

2002. je objavio da više neće režirati – sve su ga više mučili zdravstveni problemi, a u biografiji je objasnio da je zbog umora i starosti počeo gubiti svoju strast koja ga do tad nije napuštala. Ipak, raduckao je pomalo u kazalištu objašnjavajući da mu je ono 'uvijek bilo vjerna žena', dok mu je film (posljednji mu je 'Sarabanda' 2003.) bio 'uzbudljiva, strastvena ljubavnica'. Omiljeni su mu redatelji Tarkovski, Kurosawa te Buñuel, a skladatelji Bach i Mozart.  


Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole